SLIČNOSTI I RAZLIČITOSTI STAROG HRTA S NAŠIM GONIČIMA
Na prvi pogled, razlike hrta i goniča je velika, a najveća razlika je u glavi i konstituciji, dok hrtoliki goniči i goniči odnosno hrtoliki goniči i hrtovi nemaju toliko velikih, rekao bih drastičnih razlika.
Glava HSH je izrazito hrtovska s nešto jačim čelom. Kod posavskog goniča također se javlja jače čelo dok kod istarskog toga nema u tolikom broju. Kod oba goniča pojavljuje se hrtovska građa, dakle i glava to sve prati pa tako imamo pse s laganim izduženim glavama, stop je pri tome obično slabije izražen i dosta je nizak za razliku kod «normalnih» goniča gdje je stop izražen ili u najgorem slučaju srednje izražen.
Uške su kod HSH postavljene malo nastranu i polustojeće su, s mogućnošću pojava uspravnih i preklopljenih uški ali izrazito odstojeće. Kod naših goniča uške su preklopljene ali se javljaju i jedinke s više nasađenim ili na stranu postavljenim malo odstojećim uškama, što bi moglo govoriti o povezanosti ovih pasa.
Isto tako, ponekad se javljaju i ružine (zgužvane i unazad zabačene) uške kod naših goniča, što bi govorilo također o povezanosti pasa.
Zubala su uvijek potpuna i škarasta, mada ne vidim razlog zašto hrt kao i naši goniči ne bi mogli imati i klještasto zubalo. Funkcionalnost zubala je upitna, jer gonič ne hvata divljač već je tjera dok hrtovi, ali ne i naš, lovi divljač i davi je.
Oči su kod svih pasa bademastog oblika, nikad buljave i okrugle a boja prati boju osnovne boje dlake.
Vrat je nešto duži u našeg hrta nego u goniča ali prati konstituciju tijela i glave, odnosno, stapa se lijepo s glavom i tijelom.
Greben je kod hrta uvijek izražen dok je kod naših goniča prije bio slabo izražen a u posljednje vrijeme je učestao izražen greben.
Hrtovska leđa su ravna i čvrsta, ili blago lučno izvijena dok su kod naših goniča ona potpuno ravna a ponekad i mekana.
Nadgrađenost kod hrtova nije uočena a kod goniča se javlja ne u velikom broju ali se javlja povremeno.
Slabine su kod goniča pune a kod hrta suhe, sapi su kod hrta strmije a kod goniča položenije, mada ima velikih odstupanja u položenosti sapi kao i njenim dužinama i širinama.
Rep je nisko do srednje visoko nasađen kod hrtova srednje visoko do visoko nasađen. Goniči ga nose do visine leđa a u afektu često iznad leđa dok hrtovi nose skoro jednako rep kao i naši goniči.
Kod posavskog goniča i kod starog hrta uočava se jednako odlakan rep (s donje strane malo odlakaniji od ostatka repa)
Prsa su kod hrtova naglašeno duboka i čine skoro 60% visine grebena i često se spuštaju ispod laktova, dubina grudi kod goniča se kreće oko polovice visine grebena i obično doseže do laktova.
Rameni kut (nadlaktična kost – podlaktična kost) kod goniča je oko 90°a kod hrta otvoreniji, oko 110°.
Donja linija tijela je kod hrtova naglašeno izvijena u obliku slova S dok je kod goniča ona puno ravnija i bez usukanosti mekanih dijelova tijela.
Kutovi prednjih kao i stavovi nogu goniča i hrta su gotovo jednaki, dok su kod stražnjih zbog povijenosti leđne linije i kraćeg tijela kutovi stražnjih nogu hrta otvoreniji a kod goniča zatvoreniji.
Skočni zglob je kod goniča okomito na podlogu (90°) dok je kod hrtova taj kut nešto drugačiji.
Šaplje je kod hrta okruglije (manja površina, prsti stisnutiji) a kod goniča su oni malo opušteniji i nisu toliko čvrsto zbijeni. Kod goniča šape mogu bili okrugle (mačje) ili poluokrugle do blago izdužene kao i zadnje šape. Hrtovi imaju jednako stisnute prste (šape) prednjih i zadnjih nogu.
Potkoljenica je u hrta znatno duža nego u naših goniča.
Dlaka mu je obično kratka s jakom poddlakom, mada se vjerujem javlja i u drugim oblicima. Naši goniči su većinom kratkodlaki (dalmatinski pas, istarski kratkodlaki gonič i posavski kratkodlaki gonič) ali i oštrodlaki (istarski oštrodlaki gonič i posavski oštrodlaki gonič).
Boje su kod naših goniča svjetlije pa je za pretpostaviti i da je osnovna boja hrta također svjetlija zbog sličnosti s našim goničima, mada ima hrtova i u drugim bojama (od bijele do skoro crne). Obzirom na stanje uzgoja u kakvom se nalazio stari hrt i zbog «političke» odluke da se hrtom ne lovi (kasnije i goničima) vjerojatno su naši lovci i vlasnici, da bi sačuvali hrta križali s našim goničima (u ex-YU su i srpski goniči kao i crnogorski goniči bili autohtoni) lagano unijeli i druge boje koje se sada prenose na potomstvo (upravo spomenuta crna boja kod planinskog i trobojnost od trobojnog goniča).
Treba malo vremena i truda da se boja povrati kao i da se sama pasmina oporavi.
Ipak ostaje pitanje zašto su svi naši lovni psi svijetlih boja? Nema niti jedne pasmine s prevladavajućom tamnom bojom, od istaraca preko dalmatinaca do posavaca, svi su s osnovnom bijelom bojom na koju se nadovezuju točke ili ploče (i za posavca bi se moglo reći da je bijeli sa pšenično žutim dubokim plaštem – po standardu može imati bijela prsa ali ne i stomak pa kad se nadovežu druge bijele oznake . . . op.a.)
POSAVSKI GONIČ mlada kuja hrtolike građe
Svi naši goniči, uključujući i dalmatinskog psa su osnovne bijele boje s dodatnom pšenično-žutom, narančastom ili smeđom obojenošću u vidu točki, fleka ili krpa, a samo (dalmatinski pas) uz dodatnu smeđu boju točaka ima i crnu boju točaka, koje se ne javljaju istovremeno na psu.
Dakle - opet osnovna bijela boja i jedna dodatna boja - smeđa ili crna.
Kod boje:
Istarski gonič – bb CC dd ee gg swsw TT
Dalmatinski pas – BB CC DD EE gg swsw TT
Kod posavskog goniča se govori o pšenično-žutom psu s bjelinama jer bjeline su u manjoj mjeri, mada se može reći i za njega da je bijeli s maskom i dubokim plaštem koji seže od sredine vrata preko leđa do skoro vrha repa i dolje na noge do iznad došaplja odnosno skočnog zgloba. Kod hrta su boje kao i njen raspored još uvijek neustaljene i teško je određeno govoriti o boji osim o boji koja je nastala pod utjecajem strane krvi uslijed rečenog očuvanja nacionalnog blaga.
O lovnim sposobnostima naših goniča se zna da su vrlo kvalitetni radni psi dok se za našeg hrta to zasad ne može reći, mada po pričama vlasnika isti pokazuju veliki interes za gonjenjem.
Gonič se glasa obično zvonkim glasom, ovisno o uvježbanosti i poticaju na tragu glas varira. Hrt se ne glasa tako učestalo ali prilikom šetnji, istrčavanja ili slobodnog trka, obično je tih a kad se glasa glas mu je neodređen, često varira od visokog do dubokog glasa.
Konstitucijski se vrlo razlikuju, mada se i danas među posavskim goničima nađu hrtolike jedinke upravo kao i kod istarskih kratkodlakih jedinki. Kod oštrodlakih posavskih goniča i kod oštrodlakih istarskih goniča hrtolika građa nije uočena. Kod hrtova je brakoidna građa učestalija u odnosu na hrtoliku građu goniča.
Na prvi pogled, razlike hrta i goniča je velika, a najveća razlika je u glavi i konstituciji, dok hrtoliki goniči i goniči odnosno hrtoliki goniči i hrtovi nemaju toliko velikih, rekao bih drastičnih razlika.
Glava HSH je izrazito hrtovska s nešto jačim čelom. Kod posavskog goniča također se javlja jače čelo dok kod istarskog toga nema u tolikom broju. Kod oba goniča pojavljuje se hrtovska građa, dakle i glava to sve prati pa tako imamo pse s laganim izduženim glavama, stop je pri tome obično slabije izražen i dosta je nizak za razliku kod «normalnih» goniča gdje je stop izražen ili u najgorem slučaju srednje izražen.
Uške su kod HSH postavljene malo nastranu i polustojeće su, s mogućnošću pojava uspravnih i preklopljenih uški ali izrazito odstojeće. Kod naših goniča uške su preklopljene ali se javljaju i jedinke s više nasađenim ili na stranu postavljenim malo odstojećim uškama, što bi moglo govoriti o povezanosti ovih pasa.
Isto tako, ponekad se javljaju i ružine (zgužvane i unazad zabačene) uške kod naših goniča, što bi govorilo također o povezanosti pasa.
Zubala su uvijek potpuna i škarasta, mada ne vidim razlog zašto hrt kao i naši goniči ne bi mogli imati i klještasto zubalo. Funkcionalnost zubala je upitna, jer gonič ne hvata divljač već je tjera dok hrtovi, ali ne i naš, lovi divljač i davi je.
Oči su kod svih pasa bademastog oblika, nikad buljave i okrugle a boja prati boju osnovne boje dlake.
Vrat je nešto duži u našeg hrta nego u goniča ali prati konstituciju tijela i glave, odnosno, stapa se lijepo s glavom i tijelom.
Greben je kod hrta uvijek izražen dok je kod naših goniča prije bio slabo izražen a u posljednje vrijeme je učestao izražen greben.
Hrtovska leđa su ravna i čvrsta, ili blago lučno izvijena dok su kod naših goniča ona potpuno ravna a ponekad i mekana.
Nadgrađenost kod hrtova nije uočena a kod goniča se javlja ne u velikom broju ali se javlja povremeno.
Slabine su kod goniča pune a kod hrta suhe, sapi su kod hrta strmije a kod goniča položenije, mada ima velikih odstupanja u položenosti sapi kao i njenim dužinama i širinama.
Rep je nisko do srednje visoko nasađen kod hrtova srednje visoko do visoko nasađen. Goniči ga nose do visine leđa a u afektu često iznad leđa dok hrtovi nose skoro jednako rep kao i naši goniči.
Kod posavskog goniča i kod starog hrta uočava se jednako odlakan rep (s donje strane malo odlakaniji od ostatka repa)
Prsa su kod hrtova naglašeno duboka i čine skoro 60% visine grebena i često se spuštaju ispod laktova, dubina grudi kod goniča se kreće oko polovice visine grebena i obično doseže do laktova.
Rameni kut (nadlaktična kost – podlaktična kost) kod goniča je oko 90°a kod hrta otvoreniji, oko 110°.
Donja linija tijela je kod hrtova naglašeno izvijena u obliku slova S dok je kod goniča ona puno ravnija i bez usukanosti mekanih dijelova tijela.
Kutovi prednjih kao i stavovi nogu goniča i hrta su gotovo jednaki, dok su kod stražnjih zbog povijenosti leđne linije i kraćeg tijela kutovi stražnjih nogu hrta otvoreniji a kod goniča zatvoreniji.
Skočni zglob je kod goniča okomito na podlogu (90°) dok je kod hrtova taj kut nešto drugačiji.
Šaplje je kod hrta okruglije (manja površina, prsti stisnutiji) a kod goniča su oni malo opušteniji i nisu toliko čvrsto zbijeni. Kod goniča šape mogu bili okrugle (mačje) ili poluokrugle do blago izdužene kao i zadnje šape. Hrtovi imaju jednako stisnute prste (šape) prednjih i zadnjih nogu.
Potkoljenica je u hrta znatno duža nego u naših goniča.
Dlaka mu je obično kratka s jakom poddlakom, mada se vjerujem javlja i u drugim oblicima. Naši goniči su većinom kratkodlaki (dalmatinski pas, istarski kratkodlaki gonič i posavski kratkodlaki gonič) ali i oštrodlaki (istarski oštrodlaki gonič i posavski oštrodlaki gonič).
Boje su kod naših goniča svjetlije pa je za pretpostaviti i da je osnovna boja hrta također svjetlija zbog sličnosti s našim goničima, mada ima hrtova i u drugim bojama (od bijele do skoro crne). Obzirom na stanje uzgoja u kakvom se nalazio stari hrt i zbog «političke» odluke da se hrtom ne lovi (kasnije i goničima) vjerojatno su naši lovci i vlasnici, da bi sačuvali hrta križali s našim goničima (u ex-YU su i srpski goniči kao i crnogorski goniči bili autohtoni) lagano unijeli i druge boje koje se sada prenose na potomstvo (upravo spomenuta crna boja kod planinskog i trobojnost od trobojnog goniča).
Treba malo vremena i truda da se boja povrati kao i da se sama pasmina oporavi.
Ipak ostaje pitanje zašto su svi naši lovni psi svijetlih boja? Nema niti jedne pasmine s prevladavajućom tamnom bojom, od istaraca preko dalmatinaca do posavaca, svi su s osnovnom bijelom bojom na koju se nadovezuju točke ili ploče (i za posavca bi se moglo reći da je bijeli sa pšenično žutim dubokim plaštem – po standardu može imati bijela prsa ali ne i stomak pa kad se nadovežu druge bijele oznake . . . op.a.)
POSAVSKI GONIČ mlada kuja hrtolike građe
Svi naši goniči, uključujući i dalmatinskog psa su osnovne bijele boje s dodatnom pšenično-žutom, narančastom ili smeđom obojenošću u vidu točki, fleka ili krpa, a samo (dalmatinski pas) uz dodatnu smeđu boju točaka ima i crnu boju točaka, koje se ne javljaju istovremeno na psu.
Dakle - opet osnovna bijela boja i jedna dodatna boja - smeđa ili crna.
Kod boje:
Istarski gonič – bb CC dd ee gg swsw TT
Dalmatinski pas – BB CC DD EE gg swsw TT
Kod posavskog goniča se govori o pšenično-žutom psu s bjelinama jer bjeline su u manjoj mjeri, mada se može reći i za njega da je bijeli s maskom i dubokim plaštem koji seže od sredine vrata preko leđa do skoro vrha repa i dolje na noge do iznad došaplja odnosno skočnog zgloba. Kod hrta su boje kao i njen raspored još uvijek neustaljene i teško je određeno govoriti o boji osim o boji koja je nastala pod utjecajem strane krvi uslijed rečenog očuvanja nacionalnog blaga.
O lovnim sposobnostima naših goniča se zna da su vrlo kvalitetni radni psi dok se za našeg hrta to zasad ne može reći, mada po pričama vlasnika isti pokazuju veliki interes za gonjenjem.
Gonič se glasa obično zvonkim glasom, ovisno o uvježbanosti i poticaju na tragu glas varira. Hrt se ne glasa tako učestalo ali prilikom šetnji, istrčavanja ili slobodnog trka, obično je tih a kad se glasa glas mu je neodređen, često varira od visokog do dubokog glasa.
Konstitucijski se vrlo razlikuju, mada se i danas među posavskim goničima nađu hrtolike jedinke upravo kao i kod istarskih kratkodlakih jedinki. Kod oštrodlakih posavskih goniča i kod oštrodlakih istarskih goniča hrtolika građa nije uočena. Kod hrtova je brakoidna građa učestalija u odnosu na hrtoliku građu goniča.
Nema komentara:
Objavi komentar