Predstavljati pasminu koja to trenutno nije, u riječi i slici, doista je teško. Naš pas spada u skupinu pasa koja se svojom opstojnošću ne može svrstati zbog svoje brojnosti u pasminu a ne možemo je svrstati ni pod drugo, jer ona jest pasmina!
Moje pisanje se oslanja na moja sjećanja i sjećanja kinologa te, podatke vezane većinom za hrta iz unutrašnjosti, a manje za hrta iz Istre i Dalmacije, iako se i oni ovdje navode i opisuju.
Stari hrt, kakvog ga poznaju naši prethodnici, a među njima je bio i moj otac (i stric ali znatno manje) koji je uz ovog psa kojeg je povremeno koristio za zabavu utrkom, uzgajao i preteče današnjih brodskih prevrtača – danas međunarodno priznate pasmine autohtonih golubova (o tome u radu o brodskom prevrtaču), sjećam se da je govorio o ovome psu kao psu koji neće nikada biti priznata pasmina kao drugi jer ga je ostalo malo a i prestiže ga trkom svaki moderniji trkaći pas pa i lov takovim psima je zabranjen (pritom je mislio najvjerojatnije na mađarskog hrta i greyhounda, jer su oni imali prolaznost kod nas, u Brodu je živjelo puno stanovnika Mađarskog podrijetla, ali da ne bi bilo zabune, pojava starog hrta i nastanjivanje mađarskog življa nije povezano međusobno).
Isto je govorio, mada nije nikad bio lovac ali družeći se s njima da se lovci njime koriste u uzgoju goniča kako bi ih «ubrzali» a time i neizravno zadržali kroz goniče.
Tako se sjećam opisa tih pasa, govorio je da su višlji od goniča i puno, puno štrkljaviji, tankih nogu ali ne kao drugi hrtovi, bili su svijetli i šareni ali većinom su bili bijeli ili žuti s raznim flekama, mada je bilo i tamnih.
Kao dijete i kao mladić, odlazio je u prisavska sela ¹ na utrke tih pasa od kojih je najveća zadržana i do danas, u Orašju pa i u druge dijelove bosanske Posavine koja gravitira Hrvatskoj (mislim da tamo tad nije bio zabranjen lov goničima, za hrtove nije nikad bilo propisano izravno propisom lovstva, pa je uslijed toga bilo više mogućnosti za lov hrtovima i nisu bili strogi nadzori u lovu, kasnije su to regulirali propisima) pa se zbog toga taj običaj zadržao do danas.
I sam se s njima utrkivao kao dijete kod nas u Brodu, na Vijušu ² pa prema Bjelišu.
SKICA BJELIŠ - VIJUŠ
¹Prisavska sela - Sela uz obalu Save Bosanske Posavine i Posavske Hrvatske; Bosanska Posavina je uski pojas u Bosni koji se proteže uz rub Save nastanjen pretežno hrvatskim pukom, teritorijalno, povijesno, kulturno i prometno vezano uz Hrvatsku
Hrvatska Posavina ili Posavska Hrvatska je znatno prostranija i proteže se lijevom i dijelom desnom obalom Save
Posavina, u užem smislu, prostor je uz Savu nizvodno Zagreba do ulijevanja Save u Dunav, kod Beograda
²Vijuš je dio starog, donjeg grada Slavonskog Broda – istok, na samom rubu grada, tada vrlo rijetko nastanjen, vrlo bogato divljači - zečevima, pernatom divljači i divljim svinjama, Vijuš danas, dio je lovište a dio rekreativni centar «Poloj» odnosno «Vijuš» po najnovijem.
Na svojoj istočnoj i sjeveroistočnoj strani graniči s Bjelišom - danas industrijska zona, tada nije bio nastanjen odnosno vrlo rijetko nastanjen, bogat s divljači prekriven oranicama, pašnjacima i niskim raslinjem i šumom
Negdje u 5. razredu osnovne škole našao sam snježno bijelu kuju s flekama po tijelu, zvali smo je Belina, za koju mi je otac rekao da je to baš takav pas. Imao sam je nedugo, a potom sam je dao jednom lovcu iz Bosanske Posavine, Derventa (živjeli smo u stanu) koji je pokazao interes za nju.
Bila je skotna i po dolasku kod mene oštenila je «šariće» među kojima je bilo mislim 2 bijela sa crnim flekama po glavi i tijelu na nju i 3 neka «strana». On ih je sve odnio, a sebi je zadržao kuju i ta dva bijela šteneta. Ne sjećam se više što je rekao da je bilo s njima, znam samo da je dolazio više puta poslije i govorio da je sve u redu s kujom i da idu u lov. Možda mene da smiri . . .
Da ne bude zabune, tada nije bilo toliko istarskih goniča kod nas (ili ih je bilo ali zanemarivo mali broj da bi se pojavljivali kao skitnice a i nema istarskih goniča sa crnim oznakama) jer se radilo o 1978-79. godini. Isto tako još je manja vjerojatnost da je dospio iz susjedne, danas druge države, Bosne i Hercegovine, tamo ih je bilo još manje.
Osim toga, štenci su bili bijeli sa crnim flekama što govori da se ne radi o posavcu niti o istarcu.
Imao sam poslije jednog mužjaka Floki, kojeg sam isto prvo udomio kod sebe a kasnije dao tetki na selo. Ubili su ga, nažalost – lovci, jer je – navodno, bio u kontaktu s lisicom (uvijek ista zanimljiva priča o bjesnoći koja se prenosi iz generacije na generaciju).
Moje pisanje se oslanja na moja sjećanja i sjećanja kinologa te, podatke vezane većinom za hrta iz unutrašnjosti, a manje za hrta iz Istre i Dalmacije, iako se i oni ovdje navode i opisuju.
Stari hrt, kakvog ga poznaju naši prethodnici, a među njima je bio i moj otac (i stric ali znatno manje) koji je uz ovog psa kojeg je povremeno koristio za zabavu utrkom, uzgajao i preteče današnjih brodskih prevrtača – danas međunarodno priznate pasmine autohtonih golubova (o tome u radu o brodskom prevrtaču), sjećam se da je govorio o ovome psu kao psu koji neće nikada biti priznata pasmina kao drugi jer ga je ostalo malo a i prestiže ga trkom svaki moderniji trkaći pas pa i lov takovim psima je zabranjen (pritom je mislio najvjerojatnije na mađarskog hrta i greyhounda, jer su oni imali prolaznost kod nas, u Brodu je živjelo puno stanovnika Mađarskog podrijetla, ali da ne bi bilo zabune, pojava starog hrta i nastanjivanje mađarskog življa nije povezano međusobno).
Isto je govorio, mada nije nikad bio lovac ali družeći se s njima da se lovci njime koriste u uzgoju goniča kako bi ih «ubrzali» a time i neizravno zadržali kroz goniče.
Tako se sjećam opisa tih pasa, govorio je da su višlji od goniča i puno, puno štrkljaviji, tankih nogu ali ne kao drugi hrtovi, bili su svijetli i šareni ali većinom su bili bijeli ili žuti s raznim flekama, mada je bilo i tamnih.
Kao dijete i kao mladić, odlazio je u prisavska sela ¹ na utrke tih pasa od kojih je najveća zadržana i do danas, u Orašju pa i u druge dijelove bosanske Posavine koja gravitira Hrvatskoj (mislim da tamo tad nije bio zabranjen lov goničima, za hrtove nije nikad bilo propisano izravno propisom lovstva, pa je uslijed toga bilo više mogućnosti za lov hrtovima i nisu bili strogi nadzori u lovu, kasnije su to regulirali propisima) pa se zbog toga taj običaj zadržao do danas.
I sam se s njima utrkivao kao dijete kod nas u Brodu, na Vijušu ² pa prema Bjelišu.
SKICA BJELIŠ - VIJUŠ
¹Prisavska sela - Sela uz obalu Save Bosanske Posavine i Posavske Hrvatske; Bosanska Posavina je uski pojas u Bosni koji se proteže uz rub Save nastanjen pretežno hrvatskim pukom, teritorijalno, povijesno, kulturno i prometno vezano uz Hrvatsku
Hrvatska Posavina ili Posavska Hrvatska je znatno prostranija i proteže se lijevom i dijelom desnom obalom Save
Posavina, u užem smislu, prostor je uz Savu nizvodno Zagreba do ulijevanja Save u Dunav, kod Beograda
²Vijuš je dio starog, donjeg grada Slavonskog Broda – istok, na samom rubu grada, tada vrlo rijetko nastanjen, vrlo bogato divljači - zečevima, pernatom divljači i divljim svinjama, Vijuš danas, dio je lovište a dio rekreativni centar «Poloj» odnosno «Vijuš» po najnovijem.
Na svojoj istočnoj i sjeveroistočnoj strani graniči s Bjelišom - danas industrijska zona, tada nije bio nastanjen odnosno vrlo rijetko nastanjen, bogat s divljači prekriven oranicama, pašnjacima i niskim raslinjem i šumom
Negdje u 5. razredu osnovne škole našao sam snježno bijelu kuju s flekama po tijelu, zvali smo je Belina, za koju mi je otac rekao da je to baš takav pas. Imao sam je nedugo, a potom sam je dao jednom lovcu iz Bosanske Posavine, Derventa (živjeli smo u stanu) koji je pokazao interes za nju.
Bila je skotna i po dolasku kod mene oštenila je «šariće» među kojima je bilo mislim 2 bijela sa crnim flekama po glavi i tijelu na nju i 3 neka «strana». On ih je sve odnio, a sebi je zadržao kuju i ta dva bijela šteneta. Ne sjećam se više što je rekao da je bilo s njima, znam samo da je dolazio više puta poslije i govorio da je sve u redu s kujom i da idu u lov. Možda mene da smiri . . .
Da ne bude zabune, tada nije bilo toliko istarskih goniča kod nas (ili ih je bilo ali zanemarivo mali broj da bi se pojavljivali kao skitnice a i nema istarskih goniča sa crnim oznakama) jer se radilo o 1978-79. godini. Isto tako još je manja vjerojatnost da je dospio iz susjedne, danas druge države, Bosne i Hercegovine, tamo ih je bilo još manje.
Osim toga, štenci su bili bijeli sa crnim flekama što govori da se ne radi o posavcu niti o istarcu.
Imao sam poslije jednog mužjaka Floki, kojeg sam isto prvo udomio kod sebe a kasnije dao tetki na selo. Ubili su ga, nažalost – lovci, jer je – navodno, bio u kontaktu s lisicom (uvijek ista zanimljiva priča o bjesnoći koja se prenosi iz generacije na generaciju).
