Popularni postovi
-
Prof. dr. Mario Bauer u svojoj knjizi «PAS – MOJ PRIJATELJ» (Zagreb, 1986.) među ostalim, piše i o starim hrtovima: «Stari Hrti U Bosanskoj ... -
Nedavno sam dobio ponudu od čelnika UCI Hrvatske za suradnju oko rada na iznalaženju posljednjih primjeraka starog hrta i na njihovoj selekc... -
U časopisu Hrvatskog kinološkog saveza, 01-02/2009. U razgovoru s prof-dr.sc. Mariom Bauerom izdvajam dio koji govori o starom hrtu: „...Poč...
ponedjeljak, rujna 24, 2012
petak, siječnja 06, 2012
ponedjeljak, travnja 25, 2011
Stari hrt zainteresirao čelnike UCI-a - konačno neki pomak naprijed!
Nedavno sam dobio ponudu od čelnika UCI Hrvatske za suradnju oko rada na iznalaženju posljednjih primjeraka starog hrta i na njihovoj selekciji.
Na žalost, zbog svoje pozicije u HKS i FCI-u nisam mogao prihvatiti u cijelosti suradnju jer mi to kao međunarodnom kinološkom sucu FCI-a pravila ne dozvoljavaju, ostao sam, zasad, na stajalištu da im odobrim korištenje mojih tekstova o starom hrtu.
Vjerujem da će jednog dana STARI HRT, sa mnom ili bez mene, s HKS-om ili bez, s UCI ili bez, ipak postati pasmina ma kako se ona zvala, STARI HRT ili SLAVONSKI HRT!
nedjelja, veljače 21, 2010
Apel kinolozima i vlasnicima starih hrtova
Pozivam sve kinologe i vlasnike pasa u tipu starog hrta da mi pomognu u prikupljanju podataka o ovome psu.
Možete se slobodno javiti ovdje na blog, moj e-mail (jasminkokormos@net.hr) ili na moj mobitel porukom.
Obećajem dobru suradnju na obostrano zadovoljstvo
Hvala
Možete se slobodno javiti ovdje na blog, moj e-mail (jasminkokormos@net.hr) ili na moj mobitel porukom.
Obećajem dobru suradnju na obostrano zadovoljstvo
Hvala
petak, ožujka 06, 2009
Sličnosti i različitosti s drugim pasminama
SLIČNOSTI I RAZLIČITOSTI STAROG HRTA S NAŠIM GONIČIMA
Na prvi pogled, razlike hrta i goniča je velika, a najveća razlika je u glavi i konstituciji, dok hrtoliki goniči i goniči odnosno hrtoliki goniči i hrtovi nemaju toliko velikih, rekao bih drastičnih razlika.
Glava HSH je izrazito hrtovska s nešto jačim čelom. Kod posavskog goniča također se javlja jače čelo dok kod istarskog toga nema u tolikom broju. Kod oba goniča pojavljuje se hrtovska građa, dakle i glava to sve prati pa tako imamo pse s laganim izduženim glavama, stop je pri tome obično slabije izražen i dosta je nizak za razliku kod «normalnih» goniča gdje je stop izražen ili u najgorem slučaju srednje izražen.
Uške su kod HSH postavljene malo nastranu i polustojeće su, s mogućnošću pojava uspravnih i preklopljenih uški ali izrazito odstojeće. Kod naših goniča uške su preklopljene ali se javljaju i jedinke s više nasađenim ili na stranu postavljenim malo odstojećim uškama, što bi moglo govoriti o povezanosti ovih pasa.
Isto tako, ponekad se javljaju i ružine (zgužvane i unazad zabačene) uške kod naših goniča, što bi govorilo također o povezanosti pasa.
Zubala su uvijek potpuna i škarasta, mada ne vidim razlog zašto hrt kao i naši goniči ne bi mogli imati i klještasto zubalo. Funkcionalnost zubala je upitna, jer gonič ne hvata divljač već je tjera dok hrtovi, ali ne i naš, lovi divljač i davi je.
Oči su kod svih pasa bademastog oblika, nikad buljave i okrugle a boja prati boju osnovne boje dlake.
Vrat je nešto duži u našeg hrta nego u goniča ali prati konstituciju tijela i glave, odnosno, stapa se lijepo s glavom i tijelom.
Greben je kod hrta uvijek izražen dok je kod naših goniča prije bio slabo izražen a u posljednje vrijeme je učestao izražen greben.
Hrtovska leđa su ravna i čvrsta, ili blago lučno izvijena dok su kod naših goniča ona potpuno ravna a ponekad i mekana.
Nadgrađenost kod hrtova nije uočena a kod goniča se javlja ne u velikom broju ali se javlja povremeno.
Slabine su kod goniča pune a kod hrta suhe, sapi su kod hrta strmije a kod goniča položenije, mada ima velikih odstupanja u položenosti sapi kao i njenim dužinama i širinama.
Rep je nisko do srednje visoko nasađen kod hrtova srednje visoko do visoko nasađen. Goniči ga nose do visine leđa a u afektu često iznad leđa dok hrtovi nose skoro jednako rep kao i naši goniči.
Kod posavskog goniča i kod starog hrta uočava se jednako odlakan rep (s donje strane malo odlakaniji od ostatka repa)
Prsa su kod hrtova naglašeno duboka i čine skoro 60% visine grebena i često se spuštaju ispod laktova, dubina grudi kod goniča se kreće oko polovice visine grebena i obično doseže do laktova.
Rameni kut (nadlaktična kost – podlaktična kost) kod goniča je oko 90°a kod hrta otvoreniji, oko 110°.
Donja linija tijela je kod hrtova naglašeno izvijena u obliku slova S dok je kod goniča ona puno ravnija i bez usukanosti mekanih dijelova tijela.
Kutovi prednjih kao i stavovi nogu goniča i hrta su gotovo jednaki, dok su kod stražnjih zbog povijenosti leđne linije i kraćeg tijela kutovi stražnjih nogu hrta otvoreniji a kod goniča zatvoreniji.
Skočni zglob je kod goniča okomito na podlogu (90°) dok je kod hrtova taj kut nešto drugačiji.
Šaplje je kod hrta okruglije (manja površina, prsti stisnutiji) a kod goniča su oni malo opušteniji i nisu toliko čvrsto zbijeni. Kod goniča šape mogu bili okrugle (mačje) ili poluokrugle do blago izdužene kao i zadnje šape. Hrtovi imaju jednako stisnute prste (šape) prednjih i zadnjih nogu.
Potkoljenica je u hrta znatno duža nego u naših goniča.
Dlaka mu je obično kratka s jakom poddlakom, mada se vjerujem javlja i u drugim oblicima. Naši goniči su većinom kratkodlaki (dalmatinski pas, istarski kratkodlaki gonič i posavski kratkodlaki gonič) ali i oštrodlaki (istarski oštrodlaki gonič i posavski oštrodlaki gonič).
Boje su kod naših goniča svjetlije pa je za pretpostaviti i da je osnovna boja hrta također svjetlija zbog sličnosti s našim goničima, mada ima hrtova i u drugim bojama (od bijele do skoro crne). Obzirom na stanje uzgoja u kakvom se nalazio stari hrt i zbog «političke» odluke da se hrtom ne lovi (kasnije i goničima) vjerojatno su naši lovci i vlasnici, da bi sačuvali hrta križali s našim goničima (u ex-YU su i srpski goniči kao i crnogorski goniči bili autohtoni) lagano unijeli i druge boje koje se sada prenose na potomstvo (upravo spomenuta crna boja kod planinskog i trobojnost od trobojnog goniča).
Treba malo vremena i truda da se boja povrati kao i da se sama pasmina oporavi.
Ipak ostaje pitanje zašto su svi naši lovni psi svijetlih boja? Nema niti jedne pasmine s prevladavajućom tamnom bojom, od istaraca preko dalmatinaca do posavaca, svi su s osnovnom bijelom bojom na koju se nadovezuju točke ili ploče (i za posavca bi se moglo reći da je bijeli sa pšenično žutim dubokim plaštem – po standardu može imati bijela prsa ali ne i stomak pa kad se nadovežu druge bijele oznake . . . op.a.)
POSAVSKI GONIČ mlada kuja hrtolike građe
Svi naši goniči, uključujući i dalmatinskog psa su osnovne bijele boje s dodatnom pšenično-žutom, narančastom ili smeđom obojenošću u vidu točki, fleka ili krpa, a samo (dalmatinski pas) uz dodatnu smeđu boju točaka ima i crnu boju točaka, koje se ne javljaju istovremeno na psu.
Dakle - opet osnovna bijela boja i jedna dodatna boja - smeđa ili crna.
Kod boje:
Istarski gonič – bb CC dd ee gg swsw TT
Dalmatinski pas – BB CC DD EE gg swsw TT
Kod posavskog goniča se govori o pšenično-žutom psu s bjelinama jer bjeline su u manjoj mjeri, mada se može reći i za njega da je bijeli s maskom i dubokim plaštem koji seže od sredine vrata preko leđa do skoro vrha repa i dolje na noge do iznad došaplja odnosno skočnog zgloba. Kod hrta su boje kao i njen raspored još uvijek neustaljene i teško je određeno govoriti o boji osim o boji koja je nastala pod utjecajem strane krvi uslijed rečenog očuvanja nacionalnog blaga.
O lovnim sposobnostima naših goniča se zna da su vrlo kvalitetni radni psi dok se za našeg hrta to zasad ne može reći, mada po pričama vlasnika isti pokazuju veliki interes za gonjenjem.
Gonič se glasa obično zvonkim glasom, ovisno o uvježbanosti i poticaju na tragu glas varira. Hrt se ne glasa tako učestalo ali prilikom šetnji, istrčavanja ili slobodnog trka, obično je tih a kad se glasa glas mu je neodređen, često varira od visokog do dubokog glasa.
Konstitucijski se vrlo razlikuju, mada se i danas među posavskim goničima nađu hrtolike jedinke upravo kao i kod istarskih kratkodlakih jedinki. Kod oštrodlakih posavskih goniča i kod oštrodlakih istarskih goniča hrtolika građa nije uočena. Kod hrtova je brakoidna građa učestalija u odnosu na hrtoliku građu goniča.
Na prvi pogled, razlike hrta i goniča je velika, a najveća razlika je u glavi i konstituciji, dok hrtoliki goniči i goniči odnosno hrtoliki goniči i hrtovi nemaju toliko velikih, rekao bih drastičnih razlika.
Glava HSH je izrazito hrtovska s nešto jačim čelom. Kod posavskog goniča također se javlja jače čelo dok kod istarskog toga nema u tolikom broju. Kod oba goniča pojavljuje se hrtovska građa, dakle i glava to sve prati pa tako imamo pse s laganim izduženim glavama, stop je pri tome obično slabije izražen i dosta je nizak za razliku kod «normalnih» goniča gdje je stop izražen ili u najgorem slučaju srednje izražen.
Uške su kod HSH postavljene malo nastranu i polustojeće su, s mogućnošću pojava uspravnih i preklopljenih uški ali izrazito odstojeće. Kod naših goniča uške su preklopljene ali se javljaju i jedinke s više nasađenim ili na stranu postavljenim malo odstojećim uškama, što bi moglo govoriti o povezanosti ovih pasa.
Isto tako, ponekad se javljaju i ružine (zgužvane i unazad zabačene) uške kod naših goniča, što bi govorilo također o povezanosti pasa.
Zubala su uvijek potpuna i škarasta, mada ne vidim razlog zašto hrt kao i naši goniči ne bi mogli imati i klještasto zubalo. Funkcionalnost zubala je upitna, jer gonič ne hvata divljač već je tjera dok hrtovi, ali ne i naš, lovi divljač i davi je.
Oči su kod svih pasa bademastog oblika, nikad buljave i okrugle a boja prati boju osnovne boje dlake.
Vrat je nešto duži u našeg hrta nego u goniča ali prati konstituciju tijela i glave, odnosno, stapa se lijepo s glavom i tijelom.
Greben je kod hrta uvijek izražen dok je kod naših goniča prije bio slabo izražen a u posljednje vrijeme je učestao izražen greben.
Hrtovska leđa su ravna i čvrsta, ili blago lučno izvijena dok su kod naših goniča ona potpuno ravna a ponekad i mekana.
Nadgrađenost kod hrtova nije uočena a kod goniča se javlja ne u velikom broju ali se javlja povremeno.
Slabine su kod goniča pune a kod hrta suhe, sapi su kod hrta strmije a kod goniča položenije, mada ima velikih odstupanja u položenosti sapi kao i njenim dužinama i širinama.
Rep je nisko do srednje visoko nasađen kod hrtova srednje visoko do visoko nasađen. Goniči ga nose do visine leđa a u afektu često iznad leđa dok hrtovi nose skoro jednako rep kao i naši goniči.
Kod posavskog goniča i kod starog hrta uočava se jednako odlakan rep (s donje strane malo odlakaniji od ostatka repa)
Prsa su kod hrtova naglašeno duboka i čine skoro 60% visine grebena i često se spuštaju ispod laktova, dubina grudi kod goniča se kreće oko polovice visine grebena i obično doseže do laktova.
Rameni kut (nadlaktična kost – podlaktična kost) kod goniča je oko 90°a kod hrta otvoreniji, oko 110°.
Donja linija tijela je kod hrtova naglašeno izvijena u obliku slova S dok je kod goniča ona puno ravnija i bez usukanosti mekanih dijelova tijela.
Kutovi prednjih kao i stavovi nogu goniča i hrta su gotovo jednaki, dok su kod stražnjih zbog povijenosti leđne linije i kraćeg tijela kutovi stražnjih nogu hrta otvoreniji a kod goniča zatvoreniji.
Skočni zglob je kod goniča okomito na podlogu (90°) dok je kod hrtova taj kut nešto drugačiji.
Šaplje je kod hrta okruglije (manja površina, prsti stisnutiji) a kod goniča su oni malo opušteniji i nisu toliko čvrsto zbijeni. Kod goniča šape mogu bili okrugle (mačje) ili poluokrugle do blago izdužene kao i zadnje šape. Hrtovi imaju jednako stisnute prste (šape) prednjih i zadnjih nogu.
Potkoljenica je u hrta znatno duža nego u naših goniča.
Dlaka mu je obično kratka s jakom poddlakom, mada se vjerujem javlja i u drugim oblicima. Naši goniči su većinom kratkodlaki (dalmatinski pas, istarski kratkodlaki gonič i posavski kratkodlaki gonič) ali i oštrodlaki (istarski oštrodlaki gonič i posavski oštrodlaki gonič).
Boje su kod naših goniča svjetlije pa je za pretpostaviti i da je osnovna boja hrta također svjetlija zbog sličnosti s našim goničima, mada ima hrtova i u drugim bojama (od bijele do skoro crne). Obzirom na stanje uzgoja u kakvom se nalazio stari hrt i zbog «političke» odluke da se hrtom ne lovi (kasnije i goničima) vjerojatno su naši lovci i vlasnici, da bi sačuvali hrta križali s našim goničima (u ex-YU su i srpski goniči kao i crnogorski goniči bili autohtoni) lagano unijeli i druge boje koje se sada prenose na potomstvo (upravo spomenuta crna boja kod planinskog i trobojnost od trobojnog goniča).
Treba malo vremena i truda da se boja povrati kao i da se sama pasmina oporavi.
Ipak ostaje pitanje zašto su svi naši lovni psi svijetlih boja? Nema niti jedne pasmine s prevladavajućom tamnom bojom, od istaraca preko dalmatinaca do posavaca, svi su s osnovnom bijelom bojom na koju se nadovezuju točke ili ploče (i za posavca bi se moglo reći da je bijeli sa pšenično žutim dubokim plaštem – po standardu može imati bijela prsa ali ne i stomak pa kad se nadovežu druge bijele oznake . . . op.a.)
POSAVSKI GONIČ mlada kuja hrtolike građe
Svi naši goniči, uključujući i dalmatinskog psa su osnovne bijele boje s dodatnom pšenično-žutom, narančastom ili smeđom obojenošću u vidu točki, fleka ili krpa, a samo (dalmatinski pas) uz dodatnu smeđu boju točaka ima i crnu boju točaka, koje se ne javljaju istovremeno na psu.
Dakle - opet osnovna bijela boja i jedna dodatna boja - smeđa ili crna.
Kod boje:
Istarski gonič – bb CC dd ee gg swsw TT
Dalmatinski pas – BB CC DD EE gg swsw TT
Kod posavskog goniča se govori o pšenično-žutom psu s bjelinama jer bjeline su u manjoj mjeri, mada se može reći i za njega da je bijeli s maskom i dubokim plaštem koji seže od sredine vrata preko leđa do skoro vrha repa i dolje na noge do iznad došaplja odnosno skočnog zgloba. Kod hrta su boje kao i njen raspored još uvijek neustaljene i teško je određeno govoriti o boji osim o boji koja je nastala pod utjecajem strane krvi uslijed rečenog očuvanja nacionalnog blaga.
O lovnim sposobnostima naših goniča se zna da su vrlo kvalitetni radni psi dok se za našeg hrta to zasad ne može reći, mada po pričama vlasnika isti pokazuju veliki interes za gonjenjem.
Gonič se glasa obično zvonkim glasom, ovisno o uvježbanosti i poticaju na tragu glas varira. Hrt se ne glasa tako učestalo ali prilikom šetnji, istrčavanja ili slobodnog trka, obično je tih a kad se glasa glas mu je neodređen, često varira od visokog do dubokog glasa.
Konstitucijski se vrlo razlikuju, mada se i danas među posavskim goničima nađu hrtolike jedinke upravo kao i kod istarskih kratkodlakih jedinki. Kod oštrodlakih posavskih goniča i kod oštrodlakih istarskih goniča hrtolika građa nije uočena. Kod hrtova je brakoidna građa učestalija u odnosu na hrtoliku građu goniča.
Drugi pogled na hrtove - 7.dio
U časopisu Hrvatskog kinološkog saveza, 01-02/2009. U razgovoru s prof-dr.sc. Mariom Bauerom izdvajam dio koji govori o starom hrtu:
„...Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća zaslugom poznatog Hrvatskog kinologa Šandora Horvata, otkrivena je skupina hrtolikih pasa u istočnoj Bosanskoj Posavini, u današnjoj hrvatskoj enklavi Orašje. Građom tijela ovi psi posve odgovaraju današnjem engkleskom hrtu (Grayhound) čak su im i uši ružina oblika, no nešto su sitniji. Posve su bijele boje a na tijelu postoje 3 lokacije na kojima se javlja pigment mrlja. Mještani Orašja, Vidovica i okolnih sela od pamtivjeka uzgajaju te pse za trke koje upriličuju za vrijeme crkvenog goda. Narod ih naziva „hrti“. Ja sam ih uvjetno nazvao „starohrvatskim hrtovima“ jer su ih Hrvati održali sve do današnjih dana. No, osim za utrke, služili su i za lov. Prvenstveno na zečeve koje bi pronalazili vidom i u brzom trku hvatali i donosili vlasniku. Pošto je lov hrtovima u vrijeme Jugoslavije bio zabranjen a bio je zabranjen i lov s psima koji nisu bili čistokrvni odnosno nisu bili upisani u kinološku rodovnu knjigu, to su lovci i veterinari tog područja imali zadatak uništavati ih. Istovremeno su i „hrtaroši“ kako tamiošnji narod zove uzgajivače tih pasa, u vrijeme „gastarbajsterstva“ u stranom svijetu vidjeli veće i brže pse, a iste pse pa su ih počeli dovoditi u domovinu i njima zamjenjivati domaće koji su za razliku od novih, sada prozvali „starim hrtima“.
To su bila dva osnovna razloga da je ta skupina pasa definitivno nestala. Ako je koji 90-ih godina još i postojao, nestao je tijekom ratnih zbivanja na minskim poljima. Od 1995. Tih pasa više nema na tom području.
Zanimljivo je podrijetlo tih pasa. Po svemu sudeći, to su ostaci keltskih pasa, identični onima čiji lik vidimo na keltskim kovanim novčićima starim oko 2.500 godina.
„...Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća zaslugom poznatog Hrvatskog kinologa Šandora Horvata, otkrivena je skupina hrtolikih pasa u istočnoj Bosanskoj Posavini, u današnjoj hrvatskoj enklavi Orašje. Građom tijela ovi psi posve odgovaraju današnjem engkleskom hrtu (Grayhound) čak su im i uši ružina oblika, no nešto su sitniji. Posve su bijele boje a na tijelu postoje 3 lokacije na kojima se javlja pigment mrlja. Mještani Orašja, Vidovica i okolnih sela od pamtivjeka uzgajaju te pse za trke koje upriličuju za vrijeme crkvenog goda. Narod ih naziva „hrti“. Ja sam ih uvjetno nazvao „starohrvatskim hrtovima“ jer su ih Hrvati održali sve do današnjih dana. No, osim za utrke, služili su i za lov. Prvenstveno na zečeve koje bi pronalazili vidom i u brzom trku hvatali i donosili vlasniku. Pošto je lov hrtovima u vrijeme Jugoslavije bio zabranjen a bio je zabranjen i lov s psima koji nisu bili čistokrvni odnosno nisu bili upisani u kinološku rodovnu knjigu, to su lovci i veterinari tog područja imali zadatak uništavati ih. Istovremeno su i „hrtaroši“ kako tamiošnji narod zove uzgajivače tih pasa, u vrijeme „gastarbajsterstva“ u stranom svijetu vidjeli veće i brže pse, a iste pse pa su ih počeli dovoditi u domovinu i njima zamjenjivati domaće koji su za razliku od novih, sada prozvali „starim hrtima“.
To su bila dva osnovna razloga da je ta skupina pasa definitivno nestala. Ako je koji 90-ih godina još i postojao, nestao je tijekom ratnih zbivanja na minskim poljima. Od 1995. Tih pasa više nema na tom području.
Zanimljivo je podrijetlo tih pasa. Po svemu sudeći, to su ostaci keltskih pasa, identični onima čiji lik vidimo na keltskim kovanim novčićima starim oko 2.500 godina.
Kelti su u to vrijeme kretali na svoju veliku seobu Evropom, da bi završili na Britanskim otocima. Sa sobom su vodili i svoju stoku a pratli su ih njihovi psi. Od njih su nastali današnji engleski hrtovi (Grayhound). Ostatak tih pasa na području Balkana vidljiv je na crtežu jedne grčke vaze, a smatra se da su kasnije tog psa preuzeli Rimljani i nadjeli mu ime „Canis Castoris“.
U drugoj polovici 80-ih godina dopremljen je jedan par (posljednji) na veterinarski fakultet u Zagrebu. Ovaj par vrlo se brzo prilagodio slobodnom životu u sklopu klinika Veterinarskog fakulteta. Promatrajući niz godina njihov život, primljetljiva je izrazita primigenost u instinktima. Ženka je sačuvala instinkt donošenja hrane svojim mladuncima u vlastitom želucu, što je posve zaboravljeno u današnjih čistokrvnih pasa, a uočljivo je samo u pojedinih skupinama paria pasa i dinga.
Želja mi je bila incestnim uzgojem kroz 3-4 generacije stvoriti nekoliko odvojenih linija tih pasa te tako obnoviti pasminu. No nismo imali uzgajateljske sreće, uspjeli smo doći samo do F2 generacije. Ipak ono što smo mogli primjetiti već u F1 generaciji a pogotovo u F2 generaciji, vrlo je interesantno – počela se mijenjati konstitucija, psi su sve više gubili karakteristike graoidne konstitucije a sve je očitija bila brakoidna građa tijela. Čini mi se da je ovdje značajna tendencija prijelaza graoidne konstitucije u brakoidnu, jer mi to daje povoda za promišljanje o podrijelu dalmatinskog psa i promjenama konstitucije kroz koje je prolazio do današnjih dana. Ima, naime dokumenata koji nas upućuju na vjerovanje, da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolike građe. No, ulaziti sada u problematiku, mislim da nije vrijeme. To sam elaborirao u nekoliko navrata prošlih godina u nekoliko svjetskih časopisa, pa i na svjetskom kongresu o dalmatinskim psima u Mechelenu, Belgija, 2005. godine...“
U drugoj polovici 80-ih godina dopremljen je jedan par (posljednji) na veterinarski fakultet u Zagrebu. Ovaj par vrlo se brzo prilagodio slobodnom životu u sklopu klinika Veterinarskog fakulteta. Promatrajući niz godina njihov život, primljetljiva je izrazita primigenost u instinktima. Ženka je sačuvala instinkt donošenja hrane svojim mladuncima u vlastitom želucu, što je posve zaboravljeno u današnjih čistokrvnih pasa, a uočljivo je samo u pojedinih skupinama paria pasa i dinga.
Želja mi je bila incestnim uzgojem kroz 3-4 generacije stvoriti nekoliko odvojenih linija tih pasa te tako obnoviti pasminu. No nismo imali uzgajateljske sreće, uspjeli smo doći samo do F2 generacije. Ipak ono što smo mogli primjetiti već u F1 generaciji a pogotovo u F2 generaciji, vrlo je interesantno – počela se mijenjati konstitucija, psi su sve više gubili karakteristike graoidne konstitucije a sve je očitija bila brakoidna građa tijela. Čini mi se da je ovdje značajna tendencija prijelaza graoidne konstitucije u brakoidnu, jer mi to daje povoda za promišljanje o podrijelu dalmatinskog psa i promjenama konstitucije kroz koje je prolazio do današnjih dana. Ima, naime dokumenata koji nas upućuju na vjerovanje, da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolike građe. No, ulaziti sada u problematiku, mislim da nije vrijeme. To sam elaborirao u nekoliko navrata prošlih godina u nekoliko svjetskih časopisa, pa i na svjetskom kongresu o dalmatinskim psima u Mechelenu, Belgija, 2005. godine...“
Drugi pogled na hrtove - 6.dio
Boris Špoljarić, u svome djelu DOKAZI O PODRIJETLU ISTARSKOG KRATKODLAKOG I OŠTRODLAKOG TE POSAVSKOG GONIČA IZ HRVATSKE»… u poglavlju o tipu goniča navodi:
«Sve se pasmine pasa po tipovima mogu podijeliti na lupoide, molosoide, brakoide i graoide. Goniči pripadaju grupi brakoida.
Tip brakoida definiran je pravokutnom formom tijela, glava je prizmatičnog oblika sa širokom gubicom s time da najčešće gornje usnice prelaze profil vilice. Linije glave su divergentne (osim kod poentera kod kojega su linije specifične - konvergentne). Stop nije prenaglašen (osim kod nekih pasmina kao poenter) uši su viseće forme srednje visoko usađene (u liniji koja spaja vrh njuške unutrašnji očni kut), ili nešto niže usađene (ima i pasmina koje imaju jako nisko usađeno uho kao baset hound). Po dužini uho je srednje dužine, ali ima i brakoida sa izrazito dugim ušima.
Većina goniča ima dolikocefalni tip glave, ali ima i pasmina kod kojih se javlja mesocefalni tip glave.
Kod istarskih goniča radi se o psima brakoidnog tipa sa dolikocefalnom glavom. Između njih treba uočavati izvjesne razlike.
Da bi te razlike mogli razjasniti moramo goniče sistematizirati. Po sistematici koju je izvršio F. Jungklaus 1938.g. sve pasmine goniča se mogu podijeliti na:
1. Istočne pasmine goniča
2. Sredozemne pasmine goniča
3. Zapadne pasmine goniča
4. Prelazne pasmine goniča
Istočne i prijelazne pasmine goniča su se međusobno dosta iskrižale tako da danas govorimo o jednoj grupi srednjeistočnih goniča, zatim o zapadnoj grupi goniča i sredozemnoj grupi goniča.
Zapadna grupa goniča razvila se u Zapadnoj Evropi od psa Sv. Huberta pa kod nje govorimo o hubertoidnom tipu gonica. Kod ove grupe razlikujemo i lakši tip goniča s vrlo dugačkim ušima (goniči iz Italije, Švicarske, dijela Francuske) za koje bi se moglo reći da su nastali kao rezultat utjecaja širenja goniča s Balkana.
Srednjeistočna grupa u koju spadaju goniči sjeverne, istočne i jugoistočne Evrope. Kod ove grupe lučimo teži tip koji je nastao pod utjecajem goniča s istoka i daleko lakši tip goniča koji se javlja kod goniča u Mađarskoj Slovačkoj te kod hrvatskih goniča. Taj utjecaj se vidi u lakšoj građi kao izravnoj posljedici utjecaja sredozemnih (hrtolikih) goniča.
Sredozemna grupa goniča predstavlja prijelazni oblik od hrtova na goniče, a i kod nje možemo razlikovati dva tipa i to kontinentalni (snažniji) i otočki (lakši u koji je spadao i naš danas izumrli istarski hrtoliki gonič).!»
Ako autor ovog pisanja istarskog hrtolikog goniča svrstava u lakši tip, što nameće pitanje treba li tada starog hrta svrstati u kontinentalni tip sredozemne skupine goniča jer po istoj toj podjeli on pripada težem tipu.
Iz svega ovog, porijeklo starog hrta i naših goniča dovodi se u vrlo blisku vezu.
«Sve se pasmine pasa po tipovima mogu podijeliti na lupoide, molosoide, brakoide i graoide. Goniči pripadaju grupi brakoida.
Tip brakoida definiran je pravokutnom formom tijela, glava je prizmatičnog oblika sa širokom gubicom s time da najčešće gornje usnice prelaze profil vilice. Linije glave su divergentne (osim kod poentera kod kojega su linije specifične - konvergentne). Stop nije prenaglašen (osim kod nekih pasmina kao poenter) uši su viseće forme srednje visoko usađene (u liniji koja spaja vrh njuške unutrašnji očni kut), ili nešto niže usađene (ima i pasmina koje imaju jako nisko usađeno uho kao baset hound). Po dužini uho je srednje dužine, ali ima i brakoida sa izrazito dugim ušima.
Većina goniča ima dolikocefalni tip glave, ali ima i pasmina kod kojih se javlja mesocefalni tip glave.
Kod istarskih goniča radi se o psima brakoidnog tipa sa dolikocefalnom glavom. Između njih treba uočavati izvjesne razlike.
Da bi te razlike mogli razjasniti moramo goniče sistematizirati. Po sistematici koju je izvršio F. Jungklaus 1938.g. sve pasmine goniča se mogu podijeliti na:
1. Istočne pasmine goniča
2. Sredozemne pasmine goniča
3. Zapadne pasmine goniča
4. Prelazne pasmine goniča
Istočne i prijelazne pasmine goniča su se međusobno dosta iskrižale tako da danas govorimo o jednoj grupi srednjeistočnih goniča, zatim o zapadnoj grupi goniča i sredozemnoj grupi goniča.
Zapadna grupa goniča razvila se u Zapadnoj Evropi od psa Sv. Huberta pa kod nje govorimo o hubertoidnom tipu gonica. Kod ove grupe razlikujemo i lakši tip goniča s vrlo dugačkim ušima (goniči iz Italije, Švicarske, dijela Francuske) za koje bi se moglo reći da su nastali kao rezultat utjecaja širenja goniča s Balkana.
Srednjeistočna grupa u koju spadaju goniči sjeverne, istočne i jugoistočne Evrope. Kod ove grupe lučimo teži tip koji je nastao pod utjecajem goniča s istoka i daleko lakši tip goniča koji se javlja kod goniča u Mađarskoj Slovačkoj te kod hrvatskih goniča. Taj utjecaj se vidi u lakšoj građi kao izravnoj posljedici utjecaja sredozemnih (hrtolikih) goniča.
Sredozemna grupa goniča predstavlja prijelazni oblik od hrtova na goniče, a i kod nje možemo razlikovati dva tipa i to kontinentalni (snažniji) i otočki (lakši u koji je spadao i naš danas izumrli istarski hrtoliki gonič).!»
Ako autor ovog pisanja istarskog hrtolikog goniča svrstava u lakši tip, što nameće pitanje treba li tada starog hrta svrstati u kontinentalni tip sredozemne skupine goniča jer po istoj toj podjeli on pripada težem tipu.
Iz svega ovog, porijeklo starog hrta i naših goniča dovodi se u vrlo blisku vezu.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)