U časopisu Hrvatskog kinološkog saveza, 01-02/2009. U razgovoru s prof-dr.sc. Mariom Bauerom izdvajam dio koji govori o starom hrtu:
„...Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća zaslugom poznatog Hrvatskog kinologa Šandora Horvata, otkrivena je skupina hrtolikih pasa u istočnoj Bosanskoj Posavini, u današnjoj hrvatskoj enklavi Orašje. Građom tijela ovi psi posve odgovaraju današnjem engkleskom hrtu (Grayhound) čak su im i uši ružina oblika, no nešto su sitniji. Posve su bijele boje a na tijelu postoje 3 lokacije na kojima se javlja pigment mrlja. Mještani Orašja, Vidovica i okolnih sela od pamtivjeka uzgajaju te pse za trke koje upriličuju za vrijeme crkvenog goda. Narod ih naziva „hrti“. Ja sam ih uvjetno nazvao „starohrvatskim hrtovima“ jer su ih Hrvati održali sve do današnjih dana. No, osim za utrke, služili su i za lov. Prvenstveno na zečeve koje bi pronalazili vidom i u brzom trku hvatali i donosili vlasniku. Pošto je lov hrtovima u vrijeme Jugoslavije bio zabranjen a bio je zabranjen i lov s psima koji nisu bili čistokrvni odnosno nisu bili upisani u kinološku rodovnu knjigu, to su lovci i veterinari tog područja imali zadatak uništavati ih. Istovremeno su i „hrtaroši“ kako tamiošnji narod zove uzgajivače tih pasa, u vrijeme „gastarbajsterstva“ u stranom svijetu vidjeli veće i brže pse, a iste pse pa su ih počeli dovoditi u domovinu i njima zamjenjivati domaće koji su za razliku od novih, sada prozvali „starim hrtima“.
To su bila dva osnovna razloga da je ta skupina pasa definitivno nestala. Ako je koji 90-ih godina još i postojao, nestao je tijekom ratnih zbivanja na minskim poljima. Od 1995. Tih pasa više nema na tom području.
Zanimljivo je podrijetlo tih pasa. Po svemu sudeći, to su ostaci keltskih pasa, identični onima čiji lik vidimo na keltskim kovanim novčićima starim oko 2.500 godina.
„...Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća zaslugom poznatog Hrvatskog kinologa Šandora Horvata, otkrivena je skupina hrtolikih pasa u istočnoj Bosanskoj Posavini, u današnjoj hrvatskoj enklavi Orašje. Građom tijela ovi psi posve odgovaraju današnjem engkleskom hrtu (Grayhound) čak su im i uši ružina oblika, no nešto su sitniji. Posve su bijele boje a na tijelu postoje 3 lokacije na kojima se javlja pigment mrlja. Mještani Orašja, Vidovica i okolnih sela od pamtivjeka uzgajaju te pse za trke koje upriličuju za vrijeme crkvenog goda. Narod ih naziva „hrti“. Ja sam ih uvjetno nazvao „starohrvatskim hrtovima“ jer su ih Hrvati održali sve do današnjih dana. No, osim za utrke, služili su i za lov. Prvenstveno na zečeve koje bi pronalazili vidom i u brzom trku hvatali i donosili vlasniku. Pošto je lov hrtovima u vrijeme Jugoslavije bio zabranjen a bio je zabranjen i lov s psima koji nisu bili čistokrvni odnosno nisu bili upisani u kinološku rodovnu knjigu, to su lovci i veterinari tog područja imali zadatak uništavati ih. Istovremeno su i „hrtaroši“ kako tamiošnji narod zove uzgajivače tih pasa, u vrijeme „gastarbajsterstva“ u stranom svijetu vidjeli veće i brže pse, a iste pse pa su ih počeli dovoditi u domovinu i njima zamjenjivati domaće koji su za razliku od novih, sada prozvali „starim hrtima“.
To su bila dva osnovna razloga da je ta skupina pasa definitivno nestala. Ako je koji 90-ih godina još i postojao, nestao je tijekom ratnih zbivanja na minskim poljima. Od 1995. Tih pasa više nema na tom području.
Zanimljivo je podrijetlo tih pasa. Po svemu sudeći, to su ostaci keltskih pasa, identični onima čiji lik vidimo na keltskim kovanim novčićima starim oko 2.500 godina.
Kelti su u to vrijeme kretali na svoju veliku seobu Evropom, da bi završili na Britanskim otocima. Sa sobom su vodili i svoju stoku a pratli su ih njihovi psi. Od njih su nastali današnji engleski hrtovi (Grayhound). Ostatak tih pasa na području Balkana vidljiv je na crtežu jedne grčke vaze, a smatra se da su kasnije tog psa preuzeli Rimljani i nadjeli mu ime „Canis Castoris“.
U drugoj polovici 80-ih godina dopremljen je jedan par (posljednji) na veterinarski fakultet u Zagrebu. Ovaj par vrlo se brzo prilagodio slobodnom životu u sklopu klinika Veterinarskog fakulteta. Promatrajući niz godina njihov život, primljetljiva je izrazita primigenost u instinktima. Ženka je sačuvala instinkt donošenja hrane svojim mladuncima u vlastitom želucu, što je posve zaboravljeno u današnjih čistokrvnih pasa, a uočljivo je samo u pojedinih skupinama paria pasa i dinga.
Želja mi je bila incestnim uzgojem kroz 3-4 generacije stvoriti nekoliko odvojenih linija tih pasa te tako obnoviti pasminu. No nismo imali uzgajateljske sreće, uspjeli smo doći samo do F2 generacije. Ipak ono što smo mogli primjetiti već u F1 generaciji a pogotovo u F2 generaciji, vrlo je interesantno – počela se mijenjati konstitucija, psi su sve više gubili karakteristike graoidne konstitucije a sve je očitija bila brakoidna građa tijela. Čini mi se da je ovdje značajna tendencija prijelaza graoidne konstitucije u brakoidnu, jer mi to daje povoda za promišljanje o podrijelu dalmatinskog psa i promjenama konstitucije kroz koje je prolazio do današnjih dana. Ima, naime dokumenata koji nas upućuju na vjerovanje, da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolike građe. No, ulaziti sada u problematiku, mislim da nije vrijeme. To sam elaborirao u nekoliko navrata prošlih godina u nekoliko svjetskih časopisa, pa i na svjetskom kongresu o dalmatinskim psima u Mechelenu, Belgija, 2005. godine...“
U drugoj polovici 80-ih godina dopremljen je jedan par (posljednji) na veterinarski fakultet u Zagrebu. Ovaj par vrlo se brzo prilagodio slobodnom životu u sklopu klinika Veterinarskog fakulteta. Promatrajući niz godina njihov život, primljetljiva je izrazita primigenost u instinktima. Ženka je sačuvala instinkt donošenja hrane svojim mladuncima u vlastitom želucu, što je posve zaboravljeno u današnjih čistokrvnih pasa, a uočljivo je samo u pojedinih skupinama paria pasa i dinga.
Želja mi je bila incestnim uzgojem kroz 3-4 generacije stvoriti nekoliko odvojenih linija tih pasa te tako obnoviti pasminu. No nismo imali uzgajateljske sreće, uspjeli smo doći samo do F2 generacije. Ipak ono što smo mogli primjetiti već u F1 generaciji a pogotovo u F2 generaciji, vrlo je interesantno – počela se mijenjati konstitucija, psi su sve više gubili karakteristike graoidne konstitucije a sve je očitija bila brakoidna građa tijela. Čini mi se da je ovdje značajna tendencija prijelaza graoidne konstitucije u brakoidnu, jer mi to daje povoda za promišljanje o podrijelu dalmatinskog psa i promjenama konstitucije kroz koje je prolazio do današnjih dana. Ima, naime dokumenata koji nas upućuju na vjerovanje, da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolike građe. No, ulaziti sada u problematiku, mislim da nije vrijeme. To sam elaborirao u nekoliko navrata prošlih godina u nekoliko svjetskih časopisa, pa i na svjetskom kongresu o dalmatinskim psima u Mechelenu, Belgija, 2005. godine...“
Nema komentara:
Objavi komentar