DRUGI POGLED NA HRTOVE
MOJ PAS br. 1. iz siječnja 1958. donosi napis «ZABRANA LOVA S NEČISTOKRVNIM PSIMA i ostali važni zaključci Godišnje skupštine Lovačkog saveza Hrvatske» a preneseno je u MOJ PAS 1-2/2005. pod naslovom «VREMEPLOV» isti napis u kojem na stranici 14 piše:
«1. Zabrana lova sa ne čistokrvnim psima
Ovo je glavni i najvažniji zaključak donesen na Skupštini. Kinološko udruženje je već nekoliko godina predlagalo da se takav zaključak donese, ali do prošle godine, nije nailazilo na razumijevanje. Prema tom zaključku, počam od 01.01.1959. neće se na teritoriju NR Hrvatske više smjeti loviti s ne čistokrvnim psima.
To je bilo prijeko potrebno, jer kod mnogih naših lovaca imade još dosta «bundaša i sukerina» a to su sve sami bezpasminski križanci.»
Zatim u daljem tekstu na stranici 15. nastavlja:
«U z g a j a č i d o m a č i h g o n i č a se naročito upozoravaju, da se psi naših autohtonih pasmina goniča, koji još nikad nisu bili nikada ocjenjeni i nemaju nikakva dokumenta – mogu ocijeniti j o š s a m o d o k o n c a o v e g o d i n e.
kinološki savez FNRJ zaključio je na plenumu 1957. godine u Beogradu da iza 31.12.1958. ne izdaje dokumenta niti jednom domaćem goniču koji nema poznate i upisane roditelje u knjige kinoloških organizacija.. U svim našim brdskim i primorskim krajevima imade još dosta vrlo lijepih goniča domaćih pasmina (istrijanaca, posavaca, itd.)koji potječu iz starih i dobrih uzgoja, a lovci s njima zadovoljni u lovu. Lovačke organizacije u tim krajevima, moraju za takove pse odmah organizirati smotre i povezati se s upravom KUH-a radi dolaska suca….»
- U potpisu, Ratimir Orban
Zanimljivo je ovdje da se spominju «bundaši» izraz koji se koristio za čupave, oštrodlake pse ali i za hrvatskog ovčara (stari seljani i čobani znali su pripovijedati za određene hrvatske ovčare da su išli goniti i divlje svinje te da su u tome bili vrlo temeljiti).
Kako se u pisanjima drugih autora iz tog doba a i kasnije, spominju i druge pasmine pasa u našoj sredini, «sukerine» bi se moglo odnositi na hrtolike goniče i same hrtove, koji su našoj javnosti tada bili nepoznati, a izraz se koristi kao pogrdna riječ za manje vrijednog psa.
Ovdje se govori i o zabrani lovom psima koji nemaju poznate pretke i nisu uvedeni u registar, a kako tadašnji hrtovi nisu bili pasmina, polako su propadali u zaborav. Ne samo stari hrt već i istarski i ostali nestandardizirani psi.
O hrtovima na području Istre govoreno je i u Zborniku radova Znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture u Rijeci, sa sastanka održanom u Poreču 1976. godine, Mr. vet. Ratimir Orban autor je tog pisanja o izumrlim i današnjim pasminama pasa istre, a samim time i istarskog hrta.
Dio rada koji govori o istarskom hrtu; «IZUMRLE I DANAŠNJE PASMINE PASA U ISTRI»
Istarski hrtoliki gonič
«Ta je pasmina poznata kao "istarski hrt", ali samo u stranoj literaturi, dok kod nas nije bila dosada uopće nigdje spomenuta. Prvi podatak o tome psu pronašli smo u radnji prof. dr Kellera iz Švicarske (iz 1902), koji je bio mišljenja, da taj pas potječe od čaglja, jer oba imaju isti oblik četvrtog predkutnjaka u gornjoj čeljusti, a što se razlikuje od istog zuba kod ostalih pasa i vuka. Sličnih pasa iz iste pasminske grupe "sredozemni hrtoliki goniči" ima Grčka (otoci Kreta i Rodos), Italija, Francuska, Španjolska (naročito balearsko otočje), Portugal, te cijela sjeverna Afrika.
Psi takvog oblika poznati su još u starom Egiptu (egipatski hrt), pa se zato cijela grupa tih pasa naziva još i "faraonski psi". Ako usporedimo takve pse s fresaka i kipova iz grobnica faraona, starih oko 3000 godina p.n.e., s današnjim psima te grupe u Sredozemlju, vidimo da je ta pasmina ostala neizmijenjena preko 5000 godina.
Sličnih pasa (hrtova) bilo je još do početka ovog stoljeća u Bosni (prema podacima Laske 1896). I istarski i bosanski hrtovi bili su psi visine oko 60 cm, tipične brakoidno - hrtolike glave sa stojećim dosta velikim ušima (znak da potječu iz južnih dijelova zemlje - Afrike), snažnog ali vrlo vitkog tijela, te s duljim repom koji često nose zavrnutim iznad leđa.
Osnovna boja im je crveno-žuta, s dosta bijelih oznaka, a ima i bijelih pasa sa crvenim ili narančastim oznakama (skoro istih kao i naš današnji istarski gonič). Glavna razlika između pasa hrtova (koji love isključivo »na vid«, dakle okom) i ovih hrtolikih goniča je ta da ti psi trag divljači drže "nosom", dakle trag slijede njuhom. To je glavni dokaz da su bliži goničima nego hrtovima.»
MOJ PAS br. 1. iz siječnja 1958. donosi napis «ZABRANA LOVA S NEČISTOKRVNIM PSIMA i ostali važni zaključci Godišnje skupštine Lovačkog saveza Hrvatske» a preneseno je u MOJ PAS 1-2/2005. pod naslovom «VREMEPLOV» isti napis u kojem na stranici 14 piše:
«1. Zabrana lova sa ne čistokrvnim psima
Ovo je glavni i najvažniji zaključak donesen na Skupštini. Kinološko udruženje je već nekoliko godina predlagalo da se takav zaključak donese, ali do prošle godine, nije nailazilo na razumijevanje. Prema tom zaključku, počam od 01.01.1959. neće se na teritoriju NR Hrvatske više smjeti loviti s ne čistokrvnim psima.
To je bilo prijeko potrebno, jer kod mnogih naših lovaca imade još dosta «bundaša i sukerina» a to su sve sami bezpasminski križanci.»
Zatim u daljem tekstu na stranici 15. nastavlja:
«U z g a j a č i d o m a č i h g o n i č a se naročito upozoravaju, da se psi naših autohtonih pasmina goniča, koji još nikad nisu bili nikada ocjenjeni i nemaju nikakva dokumenta – mogu ocijeniti j o š s a m o d o k o n c a o v e g o d i n e.
kinološki savez FNRJ zaključio je na plenumu 1957. godine u Beogradu da iza 31.12.1958. ne izdaje dokumenta niti jednom domaćem goniču koji nema poznate i upisane roditelje u knjige kinoloških organizacija.. U svim našim brdskim i primorskim krajevima imade još dosta vrlo lijepih goniča domaćih pasmina (istrijanaca, posavaca, itd.)koji potječu iz starih i dobrih uzgoja, a lovci s njima zadovoljni u lovu. Lovačke organizacije u tim krajevima, moraju za takove pse odmah organizirati smotre i povezati se s upravom KUH-a radi dolaska suca….»
- U potpisu, Ratimir Orban
Zanimljivo je ovdje da se spominju «bundaši» izraz koji se koristio za čupave, oštrodlake pse ali i za hrvatskog ovčara (stari seljani i čobani znali su pripovijedati za određene hrvatske ovčare da su išli goniti i divlje svinje te da su u tome bili vrlo temeljiti).
Kako se u pisanjima drugih autora iz tog doba a i kasnije, spominju i druge pasmine pasa u našoj sredini, «sukerine» bi se moglo odnositi na hrtolike goniče i same hrtove, koji su našoj javnosti tada bili nepoznati, a izraz se koristi kao pogrdna riječ za manje vrijednog psa.
Ovdje se govori i o zabrani lovom psima koji nemaju poznate pretke i nisu uvedeni u registar, a kako tadašnji hrtovi nisu bili pasmina, polako su propadali u zaborav. Ne samo stari hrt već i istarski i ostali nestandardizirani psi.
O hrtovima na području Istre govoreno je i u Zborniku radova Znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture u Rijeci, sa sastanka održanom u Poreču 1976. godine, Mr. vet. Ratimir Orban autor je tog pisanja o izumrlim i današnjim pasminama pasa istre, a samim time i istarskog hrta.
Dio rada koji govori o istarskom hrtu; «IZUMRLE I DANAŠNJE PASMINE PASA U ISTRI»
Istarski hrtoliki gonič
«Ta je pasmina poznata kao "istarski hrt", ali samo u stranoj literaturi, dok kod nas nije bila dosada uopće nigdje spomenuta. Prvi podatak o tome psu pronašli smo u radnji prof. dr Kellera iz Švicarske (iz 1902), koji je bio mišljenja, da taj pas potječe od čaglja, jer oba imaju isti oblik četvrtog predkutnjaka u gornjoj čeljusti, a što se razlikuje od istog zuba kod ostalih pasa i vuka. Sličnih pasa iz iste pasminske grupe "sredozemni hrtoliki goniči" ima Grčka (otoci Kreta i Rodos), Italija, Francuska, Španjolska (naročito balearsko otočje), Portugal, te cijela sjeverna Afrika.
Psi takvog oblika poznati su još u starom Egiptu (egipatski hrt), pa se zato cijela grupa tih pasa naziva još i "faraonski psi". Ako usporedimo takve pse s fresaka i kipova iz grobnica faraona, starih oko 3000 godina p.n.e., s današnjim psima te grupe u Sredozemlju, vidimo da je ta pasmina ostala neizmijenjena preko 5000 godina.
Sličnih pasa (hrtova) bilo je još do početka ovog stoljeća u Bosni (prema podacima Laske 1896). I istarski i bosanski hrtovi bili su psi visine oko 60 cm, tipične brakoidno - hrtolike glave sa stojećim dosta velikim ušima (znak da potječu iz južnih dijelova zemlje - Afrike), snažnog ali vrlo vitkog tijela, te s duljim repom koji često nose zavrnutim iznad leđa.
Osnovna boja im je crveno-žuta, s dosta bijelih oznaka, a ima i bijelih pasa sa crvenim ili narančastim oznakama (skoro istih kao i naš današnji istarski gonič). Glavna razlika između pasa hrtova (koji love isključivo »na vid«, dakle okom) i ovih hrtolikih goniča je ta da ti psi trag divljači drže "nosom", dakle trag slijede njuhom. To je glavni dokaz da su bliži goničima nego hrtovima.»
Nema komentara:
Objavi komentar