.JPG)
MOJ PAS u svome izdanju 1-2/2005. donosi intervju s Tiborom Lovrenčićem SJEĆANJA...TIBOR LOVRENČIĆ u kojem on na kraju svog sjećanja, spominjući upis pasa u početni registar, među ostalom o hrtovima kaže:
« U to doba su se sudile uglavnom smotre, sa ciljem da se registrira materijal kojeg imamo. Ostalo je nešto ovčara, ali to je bilo jako malo; ili su bili potomci vojničkih pasa ili njemačkih službenih pasa. Ostalo je za čudo vrlo malo nekih egzotičnih pasmina: špiceva, patuljastih pinčeva. Pitanje je bilo koliko su bili čistokrvni. Zato je kriterij upisa u rodovnice ovisio o sucu. Prema njegovu mišljenju ako je pas odgovarao pasminskom tipu, bio je upisan u privremeni registar, a ako ne, bio je odbačen.
Moram priznati da se po mom mišljenju tada dogodila i jedna pogreška. Poznato je da je kod nas postojala jedna vrsta hrta, pogotovo u dijelu prema Istri. Tada se nisu istraživale autohtone pasmine, a neki su smatrali da je to križanac greyhound-, ti su hrtovi odbacivani i nisu se upisivali. Time je pasmina propala.»
Nakon dolaska u pregled hrvatskog ovčara koji je pronađen i udomljen u obitelji Blažević poradi upisa u HUR, ugodno sam se iznenadio kad sam uz njega ugledao psa u tipu starog hrta. Jedino što možda ne bi odgovaralo je - boja, ali neka polu tigrasta boja u kojoj se on nalazi sasvim je odgovarajuća hrtovska boja!
Pas se zove Jerry i njegove slike su objavljene na netu i u tiskovinama. Drži se kao kućni ljubimac. Do sad je već pario nekoliko kuja i potomci mu rastu.
Godine 2005. na internetu (forumi i kolumne) objavljen je napis o starom hrtu, autora Jasminko Kormoš - Buco:
«STARI HRT
Posavina, kolijevka kinologije kao i cijelo ovo područje, domovina je posavskog goniča i hrvatskog ovčara kao najzastupljenijih pasmina ovog kraja, ali nekad davno, na ovim područjima dominirao je kao lovni pas i – STARI HRT.
Pasmina koja je na dobrom putu da izumre. Najviše se zadržao do današnjih dana, u Bosanskoj Posavini i nešto manje u Hrvatskoj Posavini.
Na njegov današnji izgled uvelike je utjecao strani hrt, najčešće engleski i madžarski hrtovi, brži i elegantniji psi.
S njime se običavalo utrkivati, a u narodu je zvan i «PAS ZA TRK»
Danas, Stari hrt, skoro da je izumro, nalazi se izolirano u pojedinim selima Hrvatske i Bosanske Posavine te je krajnje vrijeme da se zapitamo možemo li ga spasiti.
Bliski je srodnik našeg posavskog goniča, višlji i elegantniji, javlja se od gotovo bijele boje s ponekom manjom oznakom do bijele čija druga boja obično ne prelazi 2/3 osnovne bijele boje.
Upitno je njegovo podrijetlo i razvoj do današnjih dana, no o tome, neki dugi puta.
Kratke je i tvrde dlake koja organizam čini otpornim na hladnoću i vlagu (s razvijenom poddlakom), u odnosu na druge hrtove je i oštrija.
Kod ovog hrta nailazimo na sličnost s našim posavcem, rep mu je s donje strane jače odlakan kao i na butinama. Visine je , ženka do 60 a mužjak oko 60 cm. Obično su kvadratični, dužina trupa ne prelazi visinu grebena.
Uške su mu poluuspravne, glava duguljasta a u čeonom dijelu snažnija. Tijelo tipično hrtovsko. Rep prati leđnu liniju i jako je dug.
Nažalost, dva primjerka ovih pasa koji su se nalazili na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu bili su jedini primjerci koji su pokazani javnosti (na slici kuja Bilica, ista ona koju je objavio u svojoj knjizi Šandor Horvat op.a.).
Možemo se samo nadati da će se pronaći neki entuzijasta ili skupina njih koji će pokrenuti selekciju ovih pasa pa čak i samu rekonstrukciju pasmine ako bude potrebna.»
U udžbeniku «LOVNA KINOLOGIJA» skupine autora, Osijek 2003. u poglavlju o postanku Hrvatskih pasmina lovačkih pasa, među ostalom se kaže:
«…Zapise o lovačkim psima na Balkanskom poluotoku nalazimo već u antičko doba. Grčki pisac Ksenofon (430. – 345. g.pr. Krista) opisuje pse preklopljenih ušiju koji love pomoću njuha. Također spominje i lovačke pse izdužene njuške i šiljastih ušiju. Može se pretpostaviti da je riječ o paria psima ili hrtolikim goničima kojih je bilo dosta na Balkanu.»
« U to doba su se sudile uglavnom smotre, sa ciljem da se registrira materijal kojeg imamo. Ostalo je nešto ovčara, ali to je bilo jako malo; ili su bili potomci vojničkih pasa ili njemačkih službenih pasa. Ostalo je za čudo vrlo malo nekih egzotičnih pasmina: špiceva, patuljastih pinčeva. Pitanje je bilo koliko su bili čistokrvni. Zato je kriterij upisa u rodovnice ovisio o sucu. Prema njegovu mišljenju ako je pas odgovarao pasminskom tipu, bio je upisan u privremeni registar, a ako ne, bio je odbačen.
Moram priznati da se po mom mišljenju tada dogodila i jedna pogreška. Poznato je da je kod nas postojala jedna vrsta hrta, pogotovo u dijelu prema Istri. Tada se nisu istraživale autohtone pasmine, a neki su smatrali da je to križanac greyhound-, ti su hrtovi odbacivani i nisu se upisivali. Time je pasmina propala.»
Nakon dolaska u pregled hrvatskog ovčara koji je pronađen i udomljen u obitelji Blažević poradi upisa u HUR, ugodno sam se iznenadio kad sam uz njega ugledao psa u tipu starog hrta. Jedino što možda ne bi odgovaralo je - boja, ali neka polu tigrasta boja u kojoj se on nalazi sasvim je odgovarajuća hrtovska boja!
Pas se zove Jerry i njegove slike su objavljene na netu i u tiskovinama. Drži se kao kućni ljubimac. Do sad je već pario nekoliko kuja i potomci mu rastu.
Godine 2005. na internetu (forumi i kolumne) objavljen je napis o starom hrtu, autora Jasminko Kormoš - Buco:
«STARI HRT
Posavina, kolijevka kinologije kao i cijelo ovo područje, domovina je posavskog goniča i hrvatskog ovčara kao najzastupljenijih pasmina ovog kraja, ali nekad davno, na ovim područjima dominirao je kao lovni pas i – STARI HRT.
Pasmina koja je na dobrom putu da izumre. Najviše se zadržao do današnjih dana, u Bosanskoj Posavini i nešto manje u Hrvatskoj Posavini.
Na njegov današnji izgled uvelike je utjecao strani hrt, najčešće engleski i madžarski hrtovi, brži i elegantniji psi.
S njime se običavalo utrkivati, a u narodu je zvan i «PAS ZA TRK»
Danas, Stari hrt, skoro da je izumro, nalazi se izolirano u pojedinim selima Hrvatske i Bosanske Posavine te je krajnje vrijeme da se zapitamo možemo li ga spasiti.
Bliski je srodnik našeg posavskog goniča, višlji i elegantniji, javlja se od gotovo bijele boje s ponekom manjom oznakom do bijele čija druga boja obično ne prelazi 2/3 osnovne bijele boje.
Upitno je njegovo podrijetlo i razvoj do današnjih dana, no o tome, neki dugi puta.
Kratke je i tvrde dlake koja organizam čini otpornim na hladnoću i vlagu (s razvijenom poddlakom), u odnosu na druge hrtove je i oštrija.
Kod ovog hrta nailazimo na sličnost s našim posavcem, rep mu je s donje strane jače odlakan kao i na butinama. Visine je , ženka do 60 a mužjak oko 60 cm. Obično su kvadratični, dužina trupa ne prelazi visinu grebena.
Uške su mu poluuspravne, glava duguljasta a u čeonom dijelu snažnija. Tijelo tipično hrtovsko. Rep prati leđnu liniju i jako je dug.
Nažalost, dva primjerka ovih pasa koji su se nalazili na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu bili su jedini primjerci koji su pokazani javnosti (na slici kuja Bilica, ista ona koju je objavio u svojoj knjizi Šandor Horvat op.a.).
Možemo se samo nadati da će se pronaći neki entuzijasta ili skupina njih koji će pokrenuti selekciju ovih pasa pa čak i samu rekonstrukciju pasmine ako bude potrebna.»
U udžbeniku «LOVNA KINOLOGIJA» skupine autora, Osijek 2003. u poglavlju o postanku Hrvatskih pasmina lovačkih pasa, među ostalom se kaže:
«…Zapise o lovačkim psima na Balkanskom poluotoku nalazimo već u antičko doba. Grčki pisac Ksenofon (430. – 345. g.pr. Krista) opisuje pse preklopljenih ušiju koji love pomoću njuha. Također spominje i lovačke pse izdužene njuške i šiljastih ušiju. Može se pretpostaviti da je riječ o paria psima ili hrtolikim goničima kojih je bilo dosta na Balkanu.»
Nema komentara:
Objavi komentar