Drugi pogled na hrtove - 3.dio

Sasvim slučajno dok smo kolega i ja pregledavali leglo hrvatskih ovčara, uzgajačica Elvira Golubić nas je povela u lovačku sobu svoje obiteljske kuće, gdje je na zidovima sobe visjelo nekoliko slika s motivima iz lova.


Na obje slike, koje predstavljaju odlazak u lov (ili povratak iz lova), jasno se vide psi u tipu starog hrta, posavskog goniča te još neki nama sad nebitni psi.

Obje umjetničke slike, vlasništvo su obitelji Golubić iz Slavonskog Broda.

Šandor Horvat 1996. godine u svojoj knjizi «HRVATSKE BAŠTINJENE PASMINE» (1. izdanje, Zagreb 1996., izdavač Pokret prijatelja prirode «Lijepa naša») uz ostale samorodne pasmine Hrvatske, na stranici 181. piše o hrvatskom hrtu:

«HRVATSKI HRT

Iz povijesnih nam je pisanih podataka i starih likovnih prikaza poznato da su naši preci uzgajali hrtove i sustavno ih koristili u lovu. Pouzdano je utvrđeno da su hrtove u našim krajevima uzgajali još Kelti početkom željeznog doba, te da je smjer širenja hrtova išao od jugoistoka prema sjeverozapadu, upravo preko naših krajeva. Smatralo se kako je taj oblik pasa već odavno izumro iz naših krajeva, sve dok 1978. godine nije došlo do jednog vrlo neobičnog obraćanja za pomoć zagrebačkim ljubiteljima pasa (primjer navodimo jer zorno ukazuje na opću zakonitost: neki postojeći ustaljeni posebni oblici domaćih životinja mogu ostati nezapaženi jer se uzgajaju mimo institucionalnih okvira).

U Zagrebačkom okupljalištu tih uzgajatelja nenajavljeno se pojavila skupina muškaraca iz Orašja. Tražili su podršku protiv Lovačkog savjeta tadašnje Bosne i Hercegovine jer su njihovi predstavnici uspjeli isposlovati sudsku odluku po kojoj su seljani Orašja bili obvezni usmrtiti sve svoje hrtove. Uvjeravanja da je riječ o hrtovima kakve ljudi uokolo Orašja uzgajaju od davnina, nitko nije uzimao ozbiljno. Kasnije posjete tom hrvatskom kraju pokazale su da se doista radi o tipičnim hrtovima, i to o vrlo zanimljivom tragu stare populacije.

U proljeće 1979. u Zagreb je kao predstavnik gojidbe prispio BILI (ne Bili kao Bil već bijeli samo ikavicom) a kasnije i nabavljena kuja zvana BILICA. Bili su na Zagrebačkom veterinarskom fakultetu nastavna pomagala sve do svoje prirodne smrti u poodmakloj dobi (traženju niti kojima bi tu pasminu povezao s hrvatskom dalekom prošlošću mnogo je truda posvetio prof. dr. Mario Bauer). Ponegdje još postoji potomstvo tog para. Ono je posljednje što je od našeg vremena ostalo od te stare pasmine hrtova. Sudeći po njihovim svojstvima, otpada svaka mogućnost suvremenog dospijeća u naše krajeve.

Hipoteza o keltskom korijenu pretpostavlja trajni opstanak hrtova u našim krajevima kroz više od 1500 godina. Slijedeća je varijanta njihovo dospijeće iz turskih uzgoja, ali ti psi ne pokazuju baš ništa od tipičnih svojstava istočnjačkih hrtova. Turci su u nas lovili s hrtovima, no pse nisu morali dobavljati s istoka. U pojedinim su razdobljima imali vrlo razgranate međunarodne veze, pa su hrtove mogli dobavljati iz engleskih uzgajališta. To, međutim, ništa ne mijenja na stvari, jer su preci naših posljednjih primjeraka i u tom slučaju barem nekoliko stoljeća živjeli u našem kraju i uz naše ljude.

Sličan je slučaj primjer mađarskog hrta, kojeg su tamošnji ljubitelji pasa pretvorili u suvremeno uzgajanu nacionalnu pasminu, nažalost uz prevelik utjecaj križanja.

Za naše hrtove nema takve nade jer je jedini mehanizam koji pokreće hrvatske vlasnike čistokrvnih pasa izložbeni uspjeh, a njega s psima neizgrađenih i službeno nepriznatih pasmina nije moguće postići. Kada bi takav interes i postojao od svega nekoliko primjeraka poteklih od jednog jedinog para nije moguće spasiti i obnoviti pasminu. Opis
Tipičan evropski hrt, profinjene linije, pretežito bijel, prošaran crnim ili narančasto-smeđim pločama, te poprskan mjestimičnim manjim pjegama. Kratke je i tvrde dlake, grublje no u ustalih kratkodlakih hrtova. Na donjoj strani repa, te na stražnjoj gornjoj strani butina zamjetna je nešto duža tvrda dlaka. Visina psa je oko 60 cm a u nekih primjeraka i znatno viša. Kuje su niže i finije građe. Dužina trupa ne prelazi značajno visinu u grebenu. Glava je izdužena, u predjelu čela i potiljka šira no u engleskih hrtova. Prijelaz iz nosnog hrpta u očne lukove je blag a zatiljna kost nije osobito zamjetna. Zubalo je škarasto. Oči su žive, velike i bademaste, a uške nošene postrance i unatrag dvostruko preklopljene. Naš hrt ih nikad ne uspravlja jer su veće od onih u engleskih hrtova.
Vrat je dug i suh (U jednog od primjeraka okoćenih u Zagrebu, mogla se zapaziti labava i izdužena koža na vratu, blago ovješene usne i očni kapci, te izrazita visina, što sluti na neočekivane veze s dogolikim psima). Leđa mužjaka su savijene, s dugim mišićavim, tipično hrtovskim spojem između grudnog koša i sapi.

Same su sapi također duge i slijede povijenost leđne linije. Rep je izrazito dugačak, ravan u mirovanju podvijen među stražnjim nogama.

Leđa kuja su pretežito ravna, one su sitnijeg rasta a tijelo im je duže u odnosu na visinu nego li u mužjaka. Grudni koš u oba je spola izrazito dubok i spljošten, a trbuh uvučen. Mišićje plećke, butina i ostalih dijelova tijela je suho, plosnato i čvrsto. Noge su vrlo duge, suhe, izraženih tetiva, a kutovi lopatica i lakta su zatvoreni, kao i oni između stražnje potkoljenice i kostiju stopala. Naši su hrtovi brzi, ne toliko kao suvremene trkaće pasmine, no zato mnogo okretniji, ustrajniji i izdržljiviji, a uz to i otporniji na hladnoću. Vrlo su osjetljivi na grubosti, ali mogu preživjeti i u ekstremnim okolnostima.

Zanimljiva svojstva pasmine

Relikt starih hrtova s ruba Panonske nizine. Tipična je velika izdržljivost i istrajnost u trku, te sposobnost za život u položaju seoskog psa. Otporni su na hladnoću.



Potrebne mjere zaštite

Obzirom na izravno srodstvo očuvanih primjeraka, u obzir dolazi jedino dalje parenje u najbližem srodstvu, te pomoćna križanja naših goniča i mađarskih hrtova.»