Prema pisanju Milivoja Uroševića, knjiga Naši goniči, (Beograd, 2002.) gdje u dijelu o postanku goniča piše slijedeće:
«Kako navodi dr. Dragiša Pavlović (1950.) iz naše povijesti i narodnih pjesama vidljivo je da se do vremena despota Stefana Lazarevića u Srbiji lovilo sokolovima i hrtovima, a od 15. stoljeća spominju se i zečari – zagari. Čini se da su goniči (zagari) postali omiljeni u Srbiji tek poslije Kosovske bitke.
Ne postoji mehanizam kojim bi se utvrdilo točno podrijetlo naših (misli se na srpske goniče op.a.) odnosno da li su oni potomci zečara Ilira, Kelta, starih Grka ili nekih drugih, ali da njihovi prapreci potječu s tih terena – tu nema nikakve dileme.»
Postoji mogućnost da su preci današnjeg starog hrta i prije doseljenja naših naroda na područje današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine bili kod naroda i plemena koja smo mi ovdje zatekli i da se dalje samostalno razvijao.
Isto tako postoji mogućnost da su ga Kelti prilikom svojih migracija naselili u naše krajeve koje je oduvijek bilo bogato šumom, ravnicom i divljači.
Trenutno mi se po glavi vrti i mogućnost da je stari hrt nastao spontano od naših goniča s time da je istarac kratke dlake i kratkodlaki posavac imali najviše utjecaja na njegov razvoj.
Moguće je i da je stari hrt nastao, od starijeg po svemu sudeći, brata – istarskog hrta koji je migracijama lovaca stizao u naše krajeve ili križajući se s našim kujama koje su dolazile u Istru u lovišta. Ili je istarski hrt ustvari isti hrt o kojem sada pišem, ili su vrlo srodni.
Sve je to moguće kao i to da je nastao križanjem naših goniča s najezdama hrtova stranih vojski i naroda, pa nije ništa isključeno!
Po svemu sudeći, stari hrt je stara pasmina i novije migracije naroda i ratovi nam ga nisu donijele ali su utjecale na njegovo smanjenje populacije, odnoseći ga izvan domovine. A kad se nešto odnosi, onda se odnose prave reprezentativne stvari.
Najveća greška je nastala kad je stari hrt kao i istarski hrt, činovničkom odlukom prestao postojati («bundaši» i «sukerine») ³ pa još na sve to i odluka o zabrani držanja i vođenja u lov ne čistokrvnih pasa, potom rajonizacija lovišta, neupisivanje istih pasa u privremeni registar, . . .
³Bundaš i sukerina su izrazi koji označuju nečistog psa, mada se bundaš znade koristiti i za hrvatske ovčare a sukerina je tuđica. Sukerina se kod nas zna upotrijebiti i za rasnog psa koji je lošeg izgleda i posprdnog je karaktera, odnosno, moglo se koristiti i za hrta kao goniča nečiste krvi
Velika sličnost našeg hrta s našim goničima unosit će još puno vremena nedorečenost u puno stvari pa i u sami postanak, razvoj pasmine a na kraju i domicilnost.
Ne sumnjam da je za nastanak tog psa najzaslužniji hrvatski puk koji je nastanjivao Hrvatsku (u povijesti je Hrvatska imala sasvim druge granice, današnja Hrvatska je može se reći jezgra povijesne Hrvatske) te kao konstitutivni narod i sadašnju Bosnu i Hercegovinu, samim time što mi imamo goniče koji pokazuju sklonost hrtolikosti dok barak kao BIH pasmina to nema, s obzirom na sve sličnosti s našim goničima, mogli bi reći da je to stara pasmina pasa smisaono uzgojena za lakši lov od hrvatskog seljaka te se na prostorima sadašnje BIH (Posavina - nastanjena hrvatskim pukom) najduže izvorno zadržao zbog fleksibilnosti zakonodavstva i raskoši lovišta. U Hrvatskoj je vjerojatno stopljen s našim goničima, mada ga ima i u starom obliku, donekle izmijenjen.
Gubitkom Banovina u BIH, gubi se i smisao uzgajanja ovog hrta i on polako nestaje. Zadržao se u formi naših hrtolikih goniča te u ruralnim sredinama manje podložnim civilizacijskim promjenama.
«Kako navodi dr. Dragiša Pavlović (1950.) iz naše povijesti i narodnih pjesama vidljivo je da se do vremena despota Stefana Lazarevića u Srbiji lovilo sokolovima i hrtovima, a od 15. stoljeća spominju se i zečari – zagari. Čini se da su goniči (zagari) postali omiljeni u Srbiji tek poslije Kosovske bitke.
Ne postoji mehanizam kojim bi se utvrdilo točno podrijetlo naših (misli se na srpske goniče op.a.) odnosno da li su oni potomci zečara Ilira, Kelta, starih Grka ili nekih drugih, ali da njihovi prapreci potječu s tih terena – tu nema nikakve dileme.»
Postoji mogućnost da su preci današnjeg starog hrta i prije doseljenja naših naroda na područje današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine bili kod naroda i plemena koja smo mi ovdje zatekli i da se dalje samostalno razvijao.
Isto tako postoji mogućnost da su ga Kelti prilikom svojih migracija naselili u naše krajeve koje je oduvijek bilo bogato šumom, ravnicom i divljači.
Trenutno mi se po glavi vrti i mogućnost da je stari hrt nastao spontano od naših goniča s time da je istarac kratke dlake i kratkodlaki posavac imali najviše utjecaja na njegov razvoj.
Moguće je i da je stari hrt nastao, od starijeg po svemu sudeći, brata – istarskog hrta koji je migracijama lovaca stizao u naše krajeve ili križajući se s našim kujama koje su dolazile u Istru u lovišta. Ili je istarski hrt ustvari isti hrt o kojem sada pišem, ili su vrlo srodni.
Sve je to moguće kao i to da je nastao križanjem naših goniča s najezdama hrtova stranih vojski i naroda, pa nije ništa isključeno!
Po svemu sudeći, stari hrt je stara pasmina i novije migracije naroda i ratovi nam ga nisu donijele ali su utjecale na njegovo smanjenje populacije, odnoseći ga izvan domovine. A kad se nešto odnosi, onda se odnose prave reprezentativne stvari.
Najveća greška je nastala kad je stari hrt kao i istarski hrt, činovničkom odlukom prestao postojati («bundaši» i «sukerine») ³ pa još na sve to i odluka o zabrani držanja i vođenja u lov ne čistokrvnih pasa, potom rajonizacija lovišta, neupisivanje istih pasa u privremeni registar, . . .
³Bundaš i sukerina su izrazi koji označuju nečistog psa, mada se bundaš znade koristiti i za hrvatske ovčare a sukerina je tuđica. Sukerina se kod nas zna upotrijebiti i za rasnog psa koji je lošeg izgleda i posprdnog je karaktera, odnosno, moglo se koristiti i za hrta kao goniča nečiste krvi
Velika sličnost našeg hrta s našim goničima unosit će još puno vremena nedorečenost u puno stvari pa i u sami postanak, razvoj pasmine a na kraju i domicilnost.
Ne sumnjam da je za nastanak tog psa najzaslužniji hrvatski puk koji je nastanjivao Hrvatsku (u povijesti je Hrvatska imala sasvim druge granice, današnja Hrvatska je može se reći jezgra povijesne Hrvatske) te kao konstitutivni narod i sadašnju Bosnu i Hercegovinu, samim time što mi imamo goniče koji pokazuju sklonost hrtolikosti dok barak kao BIH pasmina to nema, s obzirom na sve sličnosti s našim goničima, mogli bi reći da je to stara pasmina pasa smisaono uzgojena za lakši lov od hrvatskog seljaka te se na prostorima sadašnje BIH (Posavina - nastanjena hrvatskim pukom) najduže izvorno zadržao zbog fleksibilnosti zakonodavstva i raskoši lovišta. U Hrvatskoj je vjerojatno stopljen s našim goničima, mada ga ima i u starom obliku, donekle izmijenjen.
Gubitkom Banovina u BIH, gubi se i smisao uzgajanja ovog hrta i on polako nestaje. Zadržao se u formi naših hrtolikih goniča te u ruralnim sredinama manje podložnim civilizacijskim promjenama.
Nema komentara:
Objavi komentar