Sličnosti i različitosti s drugim pasminama

SLIČNOSTI I RAZLIČITOSTI STAROG HRTA S NAŠIM GONIČIMA


Na prvi pogled, razlike hrta i goniča je velika, a najveća razlika je u glavi i konstituciji, dok hrtoliki goniči i goniči odnosno hrtoliki goniči i hrtovi nemaju toliko velikih, rekao bih drastičnih razlika.

Glava HSH je izrazito hrtovska s nešto jačim čelom. Kod posavskog goniča također se javlja jače čelo dok kod istarskog toga nema u tolikom broju. Kod oba goniča pojavljuje se hrtovska građa, dakle i glava to sve prati pa tako imamo pse s laganim izduženim glavama, stop je pri tome obično slabije izražen i dosta je nizak za razliku kod «normalnih» goniča gdje je stop izražen ili u najgorem slučaju srednje izražen.

Uške su kod HSH postavljene malo nastranu i polustojeće su, s mogućnošću pojava uspravnih i preklopljenih uški ali izrazito odstojeće. Kod naših goniča uške su preklopljene ali se javljaju i jedinke s više nasađenim ili na stranu postavljenim malo odstojećim uškama, što bi moglo govoriti o povezanosti ovih pasa.
Isto tako, ponekad se javljaju i ružine (zgužvane i unazad zabačene) uške kod naših goniča, što bi govorilo također o povezanosti pasa.

Zubala su uvijek potpuna i škarasta, mada ne vidim razlog zašto hrt kao i naši goniči ne bi mogli imati i klještasto zubalo. Funkcionalnost zubala je upitna, jer gonič ne hvata divljač već je tjera dok hrtovi, ali ne i naš, lovi divljač i davi je.

Oči su kod svih pasa bademastog oblika, nikad buljave i okrugle a boja prati boju osnovne boje dlake.

Vrat je nešto duži u našeg hrta nego u goniča ali prati konstituciju tijela i glave, odnosno, stapa se lijepo s glavom i tijelom.

Greben je kod hrta uvijek izražen dok je kod naših goniča prije bio slabo izražen a u posljednje vrijeme je učestao izražen greben.

Hrtovska leđa su ravna i čvrsta, ili blago lučno izvijena dok su kod naših goniča ona potpuno ravna a ponekad i mekana.

Nadgrađenost kod hrtova nije uočena a kod goniča se javlja ne u velikom broju ali se javlja povremeno.

Slabine su kod goniča pune a kod hrta suhe, sapi su kod hrta strmije a kod goniča položenije, mada ima velikih odstupanja u položenosti sapi kao i njenim dužinama i širinama.

Rep je nisko do srednje visoko nasađen kod hrtova srednje visoko do visoko nasađen. Goniči ga nose do visine leđa a u afektu često iznad leđa dok hrtovi nose skoro jednako rep kao i naši goniči.
Kod posavskog goniča i kod starog hrta uočava se jednako odlakan rep (s donje strane malo odlakaniji od ostatka repa)

Prsa su kod hrtova naglašeno duboka i čine skoro 60% visine grebena i često se spuštaju ispod laktova, dubina grudi kod goniča se kreće oko polovice visine grebena i obično doseže do laktova.
Rameni kut (nadlaktična kost – podlaktična kost) kod goniča je oko 90°a kod hrta otvoreniji, oko 110°.

Donja linija tijela je kod hrtova naglašeno izvijena u obliku slova S dok je kod goniča ona puno ravnija i bez usukanosti mekanih dijelova tijela.

Kutovi prednjih kao i stavovi nogu goniča i hrta su gotovo jednaki, dok su kod stražnjih zbog povijenosti leđne linije i kraćeg tijela kutovi stražnjih nogu hrta otvoreniji a kod goniča zatvoreniji.

Skočni zglob je kod goniča okomito na podlogu (90°) dok je kod hrtova taj kut nešto drugačiji.

Šaplje je kod hrta okruglije (manja površina, prsti stisnutiji) a kod goniča su oni malo opušteniji i nisu toliko čvrsto zbijeni. Kod goniča šape mogu bili okrugle (mačje) ili poluokrugle do blago izdužene kao i zadnje šape. Hrtovi imaju jednako stisnute prste (šape) prednjih i zadnjih nogu.

Potkoljenica je u hrta znatno duža nego u naših goniča.

Dlaka mu je obično kratka s jakom poddlakom, mada se vjerujem javlja i u drugim oblicima. Naši goniči su većinom kratkodlaki (dalmatinski pas, istarski kratkodlaki gonič i posavski kratkodlaki gonič) ali i oštrodlaki (istarski oštrodlaki gonič i posavski oštrodlaki gonič).

Boje su kod naših goniča svjetlije pa je za pretpostaviti i da je osnovna boja hrta također svjetlija zbog sličnosti s našim goničima, mada ima hrtova i u drugim bojama (od bijele do skoro crne). Obzirom na stanje uzgoja u kakvom se nalazio stari hrt i zbog «političke» odluke da se hrtom ne lovi (kasnije i goničima) vjerojatno su naši lovci i vlasnici, da bi sačuvali hrta križali s našim goničima (u ex-YU su i srpski goniči kao i crnogorski goniči bili autohtoni) lagano unijeli i druge boje koje se sada prenose na potomstvo (upravo spomenuta crna boja kod planinskog i trobojnost od trobojnog goniča).
Treba malo vremena i truda da se boja povrati kao i da se sama pasmina oporavi.
Ipak ostaje pitanje zašto su svi naši lovni psi svijetlih boja? Nema niti jedne pasmine s prevladavajućom tamnom bojom, od istaraca preko dalmatinaca do posavaca, svi su s osnovnom bijelom bojom na koju se nadovezuju točke ili ploče (i za posavca bi se moglo reći da je bijeli sa pšenično žutim dubokim plaštem – po standardu može imati bijela prsa ali ne i stomak pa kad se nadovežu druge bijele oznake . . . op.a.)

POSAVSKI GONIČ mlada kuja hrtolike građe

Svi naši goniči, uključujući i dalmatinskog psa su osnovne bijele boje s dodatnom pšenično-žutom, narančastom ili smeđom obojenošću u vidu točki, fleka ili krpa, a samo (dalmatinski pas) uz dodatnu smeđu boju točaka ima i crnu boju točaka, koje se ne javljaju istovremeno na psu.
Dakle - opet osnovna bijela boja i jedna dodatna boja - smeđa ili crna.

Kod boje:
Istarski gonič – bb CC dd ee gg swsw TT
Dalmatinski pas – BB CC DD EE gg swsw TT

Kod posavskog goniča se govori o pšenično-žutom psu s bjelinama jer bjeline su u manjoj mjeri, mada se može reći i za njega da je bijeli s maskom i dubokim plaštem koji seže od sredine vrata preko leđa do skoro vrha repa i dolje na noge do iznad došaplja odnosno skočnog zgloba. Kod hrta su boje kao i njen raspored još uvijek neustaljene i teško je određeno govoriti o boji osim o boji koja je nastala pod utjecajem strane krvi uslijed rečenog očuvanja nacionalnog blaga.

O lovnim sposobnostima naših goniča se zna da su vrlo kvalitetni radni psi dok se za našeg hrta to zasad ne može reći, mada po pričama vlasnika isti pokazuju veliki interes za gonjenjem.

Gonič se glasa obično zvonkim glasom, ovisno o uvježbanosti i poticaju na tragu glas varira. Hrt se ne glasa tako učestalo ali prilikom šetnji, istrčavanja ili slobodnog trka, obično je tih a kad se glasa glas mu je neodređen, često varira od visokog do dubokog glasa.

Konstitucijski se vrlo razlikuju, mada se i danas među posavskim goničima nađu hrtolike jedinke upravo kao i kod istarskih kratkodlakih jedinki. Kod oštrodlakih posavskih goniča i kod oštrodlakih istarskih goniča hrtolika građa nije uočena. Kod hrtova je brakoidna građa učestalija u odnosu na hrtoliku građu goniča.

Drugi pogled na hrtove - 7.dio

U časopisu Hrvatskog kinološkog saveza, 01-02/2009. U razgovoru s prof-dr.sc. Mariom Bauerom izdvajam dio koji govori o starom hrtu:
„...Početkom 80-ih godina prošlog stoljeća zaslugom poznatog Hrvatskog kinologa Šandora Horvata, otkrivena je skupina hrtolikih pasa u istočnoj Bosanskoj Posavini, u današnjoj hrvatskoj enklavi Orašje. Građom tijela ovi psi posve odgovaraju današnjem engkleskom hrtu (Grayhound) čak su im i uši ružina oblika, no nešto su sitniji. Posve su bijele boje a na tijelu postoje 3 lokacije na kojima se javlja pigment mrlja. Mještani Orašja, Vidovica i okolnih sela od pamtivjeka uzgajaju te pse za trke koje upriličuju za vrijeme crkvenog goda. Narod ih naziva „hrti“. Ja sam ih uvjetno nazvao „starohrvatskim hrtovima“ jer su ih Hrvati održali sve do današnjih dana. No, osim za utrke, služili su i za lov. Prvenstveno na zečeve koje bi pronalazili vidom i u brzom trku hvatali i donosili vlasniku. Pošto je lov hrtovima u vrijeme Jugoslavije bio zabranjen a bio je zabranjen i lov s psima koji nisu bili čistokrvni odnosno nisu bili upisani u kinološku rodovnu knjigu, to su lovci i veterinari tog područja imali zadatak uništavati ih. Istovremeno su i „hrtaroši“ kako tamiošnji narod zove uzgajivače tih pasa, u vrijeme „gastarbajsterstva“ u stranom svijetu vidjeli veće i brže pse, a iste pse pa su ih počeli dovoditi u domovinu i njima zamjenjivati domaće koji su za razliku od novih, sada prozvali „starim hrtima“.
To su bila dva osnovna razloga da je ta skupina pasa definitivno nestala. Ako je koji 90-ih godina još i postojao, nestao je tijekom ratnih zbivanja na minskim poljima. Od 1995. Tih pasa više nema na tom području.
Zanimljivo je podrijetlo tih pasa. Po svemu sudeći, to su ostaci keltskih pasa, identični onima čiji lik vidimo na keltskim kovanim novčićima starim oko 2.500 godina.

Kelti su u to vrijeme kretali na svoju veliku seobu Evropom, da bi završili na Britanskim otocima. Sa sobom su vodili i svoju stoku a pratli su ih njihovi psi. Od njih su nastali današnji engleski hrtovi (Grayhound). Ostatak tih pasa na području Balkana vidljiv je na crtežu jedne grčke vaze, a smatra se da su kasnije tog psa preuzeli Rimljani i nadjeli mu ime „Canis Castoris“.
U drugoj polovici 80-ih godina dopremljen je jedan par (posljednji) na veterinarski fakultet u Zagrebu. Ovaj par vrlo se brzo prilagodio slobodnom životu u sklopu klinika Veterinarskog fakulteta. Promatrajući niz godina njihov život, primljetljiva je izrazita primigenost u instinktima. Ženka je sačuvala instinkt donošenja hrane svojim mladuncima u vlastitom želucu, što je posve zaboravljeno u današnjih čistokrvnih pasa, a uočljivo je samo u pojedinih skupinama paria pasa i dinga.
Želja mi je bila incestnim uzgojem kroz 3-4 generacije stvoriti nekoliko odvojenih linija tih pasa te tako obnoviti pasminu. No nismo imali uzgajateljske sreće, uspjeli smo doći samo do F2 generacije. Ipak ono što smo mogli primjetiti već u F1 generaciji a pogotovo u F2 generaciji, vrlo je interesantno – počela se mijenjati konstitucija, psi su sve više gubili karakteristike graoidne konstitucije a sve je očitija bila brakoidna građa tijela. Čini mi se da je ovdje značajna tendencija prijelaza graoidne konstitucije u brakoidnu, jer mi to daje povoda za promišljanje o podrijelu dalmatinskog psa i promjenama konstitucije kroz koje je prolazio do današnjih dana. Ima, naime dokumenata koji nas upućuju na vjerovanje, da je dalmatinski pas u prošlosti bio hrtolike građe. No, ulaziti sada u problematiku, mislim da nije vrijeme. To sam elaborirao u nekoliko navrata prošlih godina u nekoliko svjetskih časopisa, pa i na svjetskom kongresu o dalmatinskim psima u Mechelenu, Belgija, 2005. godine...“

Drugi pogled na hrtove - 6.dio

Boris Špoljarić, u svome djelu DOKAZI O PODRIJETLU ISTARSKOG KRATKODLAKOG I OŠTRODLAKOG TE POSAVSKOG GONIČA IZ HRVATSKE»… u poglavlju o tipu goniča navodi:

«Sve se pasmine pasa po tipovima mogu podijeliti na lupoide, molosoide, brakoide i graoide. Goniči pripadaju grupi brakoida.
Tip brakoida definiran je pravokutnom formom tijela, glava je prizmatičnog oblika sa širokom gubicom s time da najčešće gornje usnice prelaze profil vilice. Linije glave su divergentne (osim kod poentera kod kojega su linije specifične - konvergentne). Stop nije prenaglašen (osim kod nekih pasmina kao poenter) uši su viseće forme srednje visoko usađene (u liniji koja spaja vrh njuške unutrašnji očni kut), ili nešto niže usađene (ima i pasmina koje imaju jako nisko usađeno uho kao baset hound). Po dužini uho je srednje dužine, ali ima i brakoida sa izrazito dugim ušima.
Većina goniča ima dolikocefalni tip glave, ali ima i pasmina kod kojih se javlja mesocefalni tip glave.

Kod istarskih goniča radi se o psima brakoidnog tipa sa dolikocefalnom glavom. Između njih treba uočavati izvjesne razlike.

Da bi te razlike mogli razjasniti moramo goniče sistematizirati. Po sistematici koju je izvršio F. Jungklaus 1938.g. sve pasmine goniča se mogu podijeliti na:
1. Istočne pasmine goniča
2. Sredozemne pasmine goniča
3. Zapadne pasmine goniča
4. Prelazne pasmine goniča

Istočne i prijelazne pasmine goniča su se međusobno dosta iskrižale tako da danas govorimo o jednoj grupi srednjeistočnih goniča, zatim o zapadnoj grupi goniča i sredozemnoj grupi goniča.

Zapadna grupa goniča razvila se u Zapadnoj Evropi od psa Sv. Huberta pa kod nje govorimo o hubertoidnom tipu gonica. Kod ove grupe razlikujemo i lakši tip goniča s vrlo dugačkim ušima (goniči iz Italije, Švicarske, dijela Francuske) za koje bi se moglo reći da su nastali kao rezultat utjecaja širenja goniča s Balkana.

Srednjeistočna grupa u koju spadaju goniči sjeverne, istočne i jugoistočne Evrope. Kod ove grupe lučimo teži tip koji je nastao pod utjecajem goniča s istoka i daleko lakši tip goniča koji se javlja kod goniča u Mađarskoj Slovačkoj te kod hrvatskih goniča. Taj utjecaj se vidi u lakšoj građi kao izravnoj posljedici utjecaja sredozemnih (hrtolikih) goniča.

Sredozemna grupa goniča predstavlja prijelazni oblik od hrtova na goniče, a i kod nje možemo razlikovati dva tipa i to kontinentalni (snažniji) i otočki (lakši u koji je spadao i naš danas izumrli istarski hrtoliki gonič).!»

Ako autor ovog pisanja istarskog hrtolikog goniča svrstava u lakši tip, što nameće pitanje treba li tada starog hrta svrstati u kontinentalni tip sredozemne skupine goniča jer po istoj toj podjeli on pripada težem tipu.

Iz svega ovog, porijeklo starog hrta i naših goniča dovodi se u vrlo blisku vezu.

Drugi pogled na hrtove - 5. dio

Milivoje Urošević, u svojoj knjizi «NAŠI GONIČI» (Jugoslavenski kinološki savez, Beograd 2002.) kod pisanja o nastanku goniča na Balkanu kaže:

«Pored svih razmatranja mogućeg nastanka goniča na Balkanu, potrebno je uvidjeti i znanstvena razmatranja o putu nastanka naših goniča. Jedna od najozbiljnijih studija o nastanku goniča objavljena je 1936. godine pod nazivom DER BRACKEN (goniči), a autor je dr. F. Jungklaus.
Po toj podjeli, svi goniči razvrstani su u 4 skupine i to:
1. sredozemni
2. zapadni
3. istočni
4. prijelazne pasmine
U takozvane prave goniče razvrstavaju se zapadni, istočni i prijelazni oblici, dok su sredozemne forme prijelazni oblici između hrtova i goniča. Goniči u Evropi pripadaju u većini, zapadnom i prijelaznom obliku a istočna skupina se već uvelike ukrižala s prijelaznim oblicima. Kad se sve to uzme u obzir, evropski goniči mogli bi se podijeliti u samo dvije skupine i to:

a. ZAPADNI
b. CENTRALNOISTOČNI GONIČI

ZAPADNI GONIČI: to su psi u zapadnoj Evropi koji mogu biti hubertoidnog tipa i goniči lakše građe tijela do srednje konstitucije

CENTRALNOISTOČNI GONIČ: u ovu skupinu ubrajaju se goniči sjeverne, istočne i jugoistočne Evrope. I u ovoj skupini nalaze se dva tipa i to, goniči snažnije konstitucije (nastali pod utjecajem goniča s istoka) i goniči lakše građe.

Po mišljenju F. Jungklaus, u nastanku goniča osim paria pasa (Canis matris optimae pariahsimilis) značajnog udjela imali su tresetni pas (Canis familiares palustris), pas mlađeg kamenog doba (Canis familiaris inostranzevi). Osim toga autor smatra da su u zapadnim predjelima na nastanak goniča utjecali i određeni pastirski psi, a na jugu su hrtovi pridonijeli konačnom oblikovanju goniča.
Kao jedan od najznačajnijih svjetskih brakologa dr. F. Jungklaus sve goniče razvrstao je u 4 skupine:

1. Canis familiares bracco tataricus
a. Ma chu gou – kineski gonič
b. Tatarski gonič
c. Kostromski gonič – nazvan po srednjem ruskom gradu Kostroma, nastao od kineskog goniča kojeg su Tatari doveli
d. Čeliševski gonič
e. Smalandski gonič – starošvedski gonič
f. Harlekin – gonič na ruskom jugozapadu

2. Canis familiares bracco mediterraneus (goniči na jugu)
a. Staroegipatski gonič uspravnih ušiju
b. Staroegipatski tzv. TUTMOSIS gonič
c. Spartanski gonič, označavan i kao hrt (Canis familiaris bracco mediterraneus laconis)
d. Kretski gonič ili kidonier
e. Umbrejski, srednjeitalijanski gonič
f. Kalabrijski i sicilijanski gonič
Provance gonič – u predjelu delte rijeke Rone, upotrebljavan za lov kunića
g. Iberijski, andaluzijski
h. Taurinski, sarmatski gonič

3. Canis familiaris bracco celticus (goniči zapada)

4. Canis familiaris bracco intermedius
a. sjevernoamerički goniči
b. Južnonjemački – austrijski goniči
c. Tirolski gonič
d. Istarski goniči
e. Štajerski visokobrdski goniči
f. Talijanski goniči
g. Balkanski goniči
h. Poljski goniči
i. Baltički goniči
j. Finski goniči
k. Švedski goniči Norveški goniči

Dakle, goniči na Balkanu potječu od forme Canis familiaris bracco intermedius.»

Drugi pogled na hrtove - 4.dio

MOJ PAS u svome izdanju 1-2/2005. donosi intervju s Tiborom Lovrenčićem SJEĆANJA...TIBOR LOVRENČIĆ u kojem on na kraju svog sjećanja, spominjući upis pasa u početni registar, među ostalom o hrtovima kaže:

« U to doba su se sudile uglavnom smotre, sa ciljem da se registrira materijal kojeg imamo. Ostalo je nešto ovčara, ali to je bilo jako malo; ili su bili potomci vojničkih pasa ili njemačkih službenih pasa. Ostalo je za čudo vrlo malo nekih egzotičnih pasmina: špiceva, patuljastih pinčeva. Pitanje je bilo koliko su bili čistokrvni. Zato je kriterij upisa u rodovnice ovisio o sucu. Prema njegovu mišljenju ako je pas odgovarao pasminskom tipu, bio je upisan u privremeni registar, a ako ne, bio je odbačen.
Moram priznati da se po mom mišljenju tada dogodila i jedna pogreška. Poznato je da je kod nas postojala jedna vrsta hrta, pogotovo u dijelu prema Istri. Tada se nisu istraživale autohtone pasmine, a neki su smatrali da je to križanac greyhound-, ti su hrtovi odbacivani i nisu se upisivali. Time je pasmina propala.»

Nakon dolaska u pregled hrvatskog ovčara koji je pronađen i udomljen u obitelji Blažević poradi upisa u HUR, ugodno sam se iznenadio kad sam uz njega ugledao psa u tipu starog hrta. Jedino što možda ne bi odgovaralo je - boja, ali neka polu tigrasta boja u kojoj se on nalazi sasvim je odgovarajuća hrtovska boja!
Pas se zove Jerry i njegove slike su objavljene na netu i u tiskovinama. Drži se kao kućni ljubimac. Do sad je već pario nekoliko kuja i potomci mu rastu.

Godine 2005. na internetu (forumi i kolumne) objavljen je napis o starom hrtu, autora Jasminko Kormoš - Buco:

«STARI HRT
Posavina, kolijevka kinologije kao i cijelo ovo područje, domovina je posavskog goniča i hrvatskog ovčara kao najzastupljenijih pasmina ovog kraja, ali nekad davno, na ovim područjima dominirao je kao lovni pas i – STARI HRT.
Pasmina koja je na dobrom putu da izumre. Najviše se zadržao do današnjih dana, u Bosanskoj Posavini i nešto manje u Hrvatskoj Posavini.
Na njegov današnji izgled uvelike je utjecao strani hrt, najčešće engleski i madžarski hrtovi, brži i elegantniji psi.
S njime se običavalo utrkivati, a u narodu je zvan i «PAS ZA TRK»
Danas, Stari hrt, skoro da je izumro, nalazi se izolirano u pojedinim selima Hrvatske i Bosanske Posavine te je krajnje vrijeme da se zapitamo možemo li ga spasiti.

Bliski je srodnik našeg posavskog goniča, višlji i elegantniji, javlja se od gotovo bijele boje s ponekom manjom oznakom do bijele čija druga boja obično ne prelazi 2/3 osnovne bijele boje.

Upitno je njegovo podrijetlo i razvoj do današnjih dana, no o tome, neki dugi puta.

Kratke je i tvrde dlake koja organizam čini otpornim na hladnoću i vlagu (s razvijenom poddlakom), u odnosu na druge hrtove je i oštrija.
Kod ovog hrta nailazimo na sličnost s našim posavcem, rep mu je s donje strane jače odlakan kao i na butinama. Visine je , ženka do 60 a mužjak oko 60 cm. Obično su kvadratični, dužina trupa ne prelazi visinu grebena.
Uške su mu poluuspravne, glava duguljasta a u čeonom dijelu snažnija. Tijelo tipično hrtovsko. Rep prati leđnu liniju i jako je dug.

Nažalost, dva primjerka ovih pasa koji su se nalazili na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu bili su jedini primjerci koji su pokazani javnosti (na slici kuja Bilica, ista ona koju je objavio u svojoj knjizi Šandor Horvat op.a.).
Možemo se samo nadati da će se pronaći neki entuzijasta ili skupina njih koji će pokrenuti selekciju ovih pasa pa čak i samu rekonstrukciju pasmine ako bude potrebna.»

U udžbeniku «LOVNA KINOLOGIJA» skupine autora, Osijek 2003. u poglavlju o postanku Hrvatskih pasmina lovačkih pasa, među ostalom se kaže:
«…Zapise o lovačkim psima na Balkanskom poluotoku nalazimo već u antičko doba. Grčki pisac Ksenofon (430. – 345. g.pr. Krista) opisuje pse preklopljenih ušiju koji love pomoću njuha. Također spominje i lovačke pse izdužene njuške i šiljastih ušiju. Može se pretpostaviti da je riječ o paria psima ili hrtolikim goničima kojih je bilo dosta na Balkanu.»

Drugi pogled na hrtove - 3.dio

Sasvim slučajno dok smo kolega i ja pregledavali leglo hrvatskih ovčara, uzgajačica Elvira Golubić nas je povela u lovačku sobu svoje obiteljske kuće, gdje je na zidovima sobe visjelo nekoliko slika s motivima iz lova.


Na obje slike, koje predstavljaju odlazak u lov (ili povratak iz lova), jasno se vide psi u tipu starog hrta, posavskog goniča te još neki nama sad nebitni psi.

Obje umjetničke slike, vlasništvo su obitelji Golubić iz Slavonskog Broda.

Šandor Horvat 1996. godine u svojoj knjizi «HRVATSKE BAŠTINJENE PASMINE» (1. izdanje, Zagreb 1996., izdavač Pokret prijatelja prirode «Lijepa naša») uz ostale samorodne pasmine Hrvatske, na stranici 181. piše o hrvatskom hrtu:

«HRVATSKI HRT

Iz povijesnih nam je pisanih podataka i starih likovnih prikaza poznato da su naši preci uzgajali hrtove i sustavno ih koristili u lovu. Pouzdano je utvrđeno da su hrtove u našim krajevima uzgajali još Kelti početkom željeznog doba, te da je smjer širenja hrtova išao od jugoistoka prema sjeverozapadu, upravo preko naših krajeva. Smatralo se kako je taj oblik pasa već odavno izumro iz naših krajeva, sve dok 1978. godine nije došlo do jednog vrlo neobičnog obraćanja za pomoć zagrebačkim ljubiteljima pasa (primjer navodimo jer zorno ukazuje na opću zakonitost: neki postojeći ustaljeni posebni oblici domaćih životinja mogu ostati nezapaženi jer se uzgajaju mimo institucionalnih okvira).

U Zagrebačkom okupljalištu tih uzgajatelja nenajavljeno se pojavila skupina muškaraca iz Orašja. Tražili su podršku protiv Lovačkog savjeta tadašnje Bosne i Hercegovine jer su njihovi predstavnici uspjeli isposlovati sudsku odluku po kojoj su seljani Orašja bili obvezni usmrtiti sve svoje hrtove. Uvjeravanja da je riječ o hrtovima kakve ljudi uokolo Orašja uzgajaju od davnina, nitko nije uzimao ozbiljno. Kasnije posjete tom hrvatskom kraju pokazale su da se doista radi o tipičnim hrtovima, i to o vrlo zanimljivom tragu stare populacije.

U proljeće 1979. u Zagreb je kao predstavnik gojidbe prispio BILI (ne Bili kao Bil već bijeli samo ikavicom) a kasnije i nabavljena kuja zvana BILICA. Bili su na Zagrebačkom veterinarskom fakultetu nastavna pomagala sve do svoje prirodne smrti u poodmakloj dobi (traženju niti kojima bi tu pasminu povezao s hrvatskom dalekom prošlošću mnogo je truda posvetio prof. dr. Mario Bauer). Ponegdje još postoji potomstvo tog para. Ono je posljednje što je od našeg vremena ostalo od te stare pasmine hrtova. Sudeći po njihovim svojstvima, otpada svaka mogućnost suvremenog dospijeća u naše krajeve.

Hipoteza o keltskom korijenu pretpostavlja trajni opstanak hrtova u našim krajevima kroz više od 1500 godina. Slijedeća je varijanta njihovo dospijeće iz turskih uzgoja, ali ti psi ne pokazuju baš ništa od tipičnih svojstava istočnjačkih hrtova. Turci su u nas lovili s hrtovima, no pse nisu morali dobavljati s istoka. U pojedinim su razdobljima imali vrlo razgranate međunarodne veze, pa su hrtove mogli dobavljati iz engleskih uzgajališta. To, međutim, ništa ne mijenja na stvari, jer su preci naših posljednjih primjeraka i u tom slučaju barem nekoliko stoljeća živjeli u našem kraju i uz naše ljude.

Sličan je slučaj primjer mađarskog hrta, kojeg su tamošnji ljubitelji pasa pretvorili u suvremeno uzgajanu nacionalnu pasminu, nažalost uz prevelik utjecaj križanja.

Za naše hrtove nema takve nade jer je jedini mehanizam koji pokreće hrvatske vlasnike čistokrvnih pasa izložbeni uspjeh, a njega s psima neizgrađenih i službeno nepriznatih pasmina nije moguće postići. Kada bi takav interes i postojao od svega nekoliko primjeraka poteklih od jednog jedinog para nije moguće spasiti i obnoviti pasminu. Opis
Tipičan evropski hrt, profinjene linije, pretežito bijel, prošaran crnim ili narančasto-smeđim pločama, te poprskan mjestimičnim manjim pjegama. Kratke je i tvrde dlake, grublje no u ustalih kratkodlakih hrtova. Na donjoj strani repa, te na stražnjoj gornjoj strani butina zamjetna je nešto duža tvrda dlaka. Visina psa je oko 60 cm a u nekih primjeraka i znatno viša. Kuje su niže i finije građe. Dužina trupa ne prelazi značajno visinu u grebenu. Glava je izdužena, u predjelu čela i potiljka šira no u engleskih hrtova. Prijelaz iz nosnog hrpta u očne lukove je blag a zatiljna kost nije osobito zamjetna. Zubalo je škarasto. Oči su žive, velike i bademaste, a uške nošene postrance i unatrag dvostruko preklopljene. Naš hrt ih nikad ne uspravlja jer su veće od onih u engleskih hrtova.
Vrat je dug i suh (U jednog od primjeraka okoćenih u Zagrebu, mogla se zapaziti labava i izdužena koža na vratu, blago ovješene usne i očni kapci, te izrazita visina, što sluti na neočekivane veze s dogolikim psima). Leđa mužjaka su savijene, s dugim mišićavim, tipično hrtovskim spojem između grudnog koša i sapi.

Same su sapi također duge i slijede povijenost leđne linije. Rep je izrazito dugačak, ravan u mirovanju podvijen među stražnjim nogama.

Leđa kuja su pretežito ravna, one su sitnijeg rasta a tijelo im je duže u odnosu na visinu nego li u mužjaka. Grudni koš u oba je spola izrazito dubok i spljošten, a trbuh uvučen. Mišićje plećke, butina i ostalih dijelova tijela je suho, plosnato i čvrsto. Noge su vrlo duge, suhe, izraženih tetiva, a kutovi lopatica i lakta su zatvoreni, kao i oni između stražnje potkoljenice i kostiju stopala. Naši su hrtovi brzi, ne toliko kao suvremene trkaće pasmine, no zato mnogo okretniji, ustrajniji i izdržljiviji, a uz to i otporniji na hladnoću. Vrlo su osjetljivi na grubosti, ali mogu preživjeti i u ekstremnim okolnostima.

Zanimljiva svojstva pasmine

Relikt starih hrtova s ruba Panonske nizine. Tipična je velika izdržljivost i istrajnost u trku, te sposobnost za život u položaju seoskog psa. Otporni su na hladnoću.



Potrebne mjere zaštite

Obzirom na izravno srodstvo očuvanih primjeraka, u obzir dolazi jedino dalje parenje u najbližem srodstvu, te pomoćna križanja naših goniča i mađarskih hrtova.»

Drugi pogled na hrtove - 2.dio

Prof. dr. Mario Bauer u svojoj knjizi «PAS – MOJ PRIJATELJ» (Zagreb, 1986.) među ostalim, piše i o starim hrtovima:

«Stari Hrti

U Bosanskoj Posavini, zapadno od Brčkog, do današnjih dana sačuvao se jedan prastari običaj, za koga znamo još od prije najezde Turaka. To je trka pasa koja se održava uz jedan crkveni blagdan, a za nju se uzgajaju posebni «psi za trk» kako ih početkom ovog stoljeća naziva Adametz pisac udžbenika o stočarstvu, ili «stari hrti» kako ih narod zove da bi ih razlikovao od danas mnogobrojnijih uvoznih hrtova iz zapadne Evrope.


U davna vremena ti su psi bili vrlo rasprostranjeni u našim krajevima. Spominju se u dokumentima starim oko 7 stoljeća, a čak postoji mišljenje da su Englezi iz njih selekcijom stvorili današnjeg dalmatinskog psa. Opstanak tih pasa u velikoj je opasnosti. Uvozni engleski hrtovi daleko su bolji trkači te ih istiskuju s trkaće staze, a to znači i uzgoja. Za našu kinologiju bila bi neprocjenjiva šteta da propadnu u zaborav.»

Nakon okupacije Bosanskog Broda i egzodusa ne srpskog stanovništva iz Bosanske Posavine, poglavito hrvatskog puka, naglo je porastao broj pasa beskućnika a među njima se nalazio i određeni broj hrtova, većinom grejhundi ili njihovi križanci vrlo upitnog zdravlja, a napose zubala (nakon pregleda, svi su zbrinuti kod fizičkih osoba i veterinarski skrbljeni). Po pričama ondašnjeg puka, hrte su koristili za lov krupne divljači i to trkom, a kako je lov hrtovima bio zabranjen, iste su držali po tavanima i podrumima da bi kriomice išli u lov. Zabrana lova hrtovima puno kasnije se uvela u BIH nego u HR i nije se primjenjivala na sva područja u Bosni, ali u hrvatskim krajevima jest!

Na internetskom portalu BROĐANI ONLINE u kolumni ONLINE ZOO 2001. godine objavljen je napis o starom hrtu STARI HRTI autora Maria Bauera, isti onaj koji je objavljen u njegovoj knjizi.

Kasnije sam viđao često takve bijele i šarene pse kod nas ali svi su govorili da su to «džukele». Mene roditelji nisu nikad odgajali da bi «pljuvao po tuđem uljepšavajući svoje» pa tako nisam nikad do danas dao reći za nekog psa da je džukela.
Danas te «džukele» predstavljaju posljednje primjerke starog hrta.

Na internetu još uvijek stoji na engleskom jeziku napis autorice Susann Stjernborg iz Švedske o ovom psu:

«BOSNIAN/CROATIAN SIGHTHOUND,
the Starohrvatski Hrt
My interest in this breed started when I got a mail that went something like this;First of all a lesson in the Croatian language; The name, "Starohrvatski hrt" is what we call them in Croatia. "Starohrvatski" means Old Croatian (Staro - Old, Hrvatski - Croatian), and "Hrt" stands for sighthound.
It is pronounced as you read it, you have to pronounce every letter in the word. Let me try to put it in English: Star-O-Her-Vat (?)-Ski Her-T. I know it's complicated for foreigners, but try it, unless it breaks your tongue, you'll have a lot of fun
http://home.swipnet.se/starcastle/star/rare/croat/croat.html In some parts of Croatia, there are people who hunt with greyhounds and borzois, but it's illegal, against the law here. Anyway, you wouldn't believe what those dogs are capable of hunting !
They even use them in groups with German Hunting Terrier, to hunt down boars !
On a few occasions some years ago, they even used azawakhs and our native breed, Old Croatian Sighthound (!!!!!), not recognized by the FCI, a breed similar to Rampur Dogs, similar in height, weight and exterior. They are black and white, spotted, exclusively.
There are just a few left here, maybe 10-20, and nobody is really trying to preserve the breed and fight for it. Anyway, it would take about 15 or 20 years to refine the breed and put some fresh blood in it, and that would definitely have to be achieved with greyhounds, which would eventually give us the same dogs like the ones we have but with a normal background (not brother/sister or mother/son or father/daughter breeding).

It is a breed with very good hunting abilities, kept exclusively for hunting a long time ago.There are so few of them, that even our Croatian Kennel Club doesn't give them pedigrees ! There was a man here, doctor of veterinary medicine, who tried to reestablish the breed, he came very close, had som litters, but people who took the puppies never bred them ! It's a damn shame (please excuse my language, but it is) !
Sadly, there is no written standard for Old Croatian Sighthound ! Imagine that !
Nobody ever wrote it, not to my knowledge, but there is a chance I don't have the last information, since I talked about them for the last time seriously some three years ago.
The breed itself is about 1200-1300 years old, according toauthorities. It's allegedly mentioned in the writings of the friars of that age, and there are probably some old drawings of those dogs.
It's unbelieveable they managed to survive almost unchanged all these years, they were just given occasional greyhound blood to freshen the lines, since there was never too many of them, and the last attempt to present them in public here was in 1993.
After that, nothing.
With the war in former Yougoslavia and all, it has been difficult to get more info out of Croatia, but a sighthound judge I managed get in touch with got this info from his Croatian judge-friend; "About OLD CROATIAN SIGHTHOUND, better known as OLD BOSNIAN SIGHTHOUND - the story was actually approx. 14-15 years ago, from University Professor Dr. Maria Bauer, who still works at Vet. University in Zagreb.
This was more an attempt to breed something than to save them, if you want my opinion.....
Unfortunately, no luck.
Nobody was interested in this, not very attractive breed, Kennel Club never gave any written act of Standard and the breed was never recognised by the Kennel Club. Believe it or I´ve never seen the breed in life, only from one photo, published in Mr. Bauer´s book.
This is all I have been able to find out, if you have additional information about this breed, please contact me.
Susann Stjernborg, Sweden
starcastle@swipnet.se

Drugi pogled na hrtove - 1.dio

DRUGI POGLED NA HRTOVE

MOJ PAS br. 1. iz siječnja 1958. donosi napis «ZABRANA LOVA S NEČISTOKRVNIM PSIMA i ostali važni zaključci Godišnje skupštine Lovačkog saveza Hrvatske» a preneseno je u MOJ PAS 1-2/2005. pod naslovom «VREMEPLOV» isti napis u kojem na stranici 14 piše:

«1. Zabrana lova sa ne čistokrvnim psima
Ovo je glavni i najvažniji zaključak donesen na Skupštini. Kinološko udruženje je već nekoliko godina predlagalo da se takav zaključak donese, ali do prošle godine, nije nailazilo na razumijevanje. Prema tom zaključku, počam od 01.01.1959. neće se na teritoriju NR Hrvatske više smjeti loviti s ne čistokrvnim psima.
To je bilo prijeko potrebno, jer kod mnogih naših lovaca imade još dosta «bundaša i sukerina» a to su sve sami bezpasminski križanci.»

Zatim u daljem tekstu na stranici 15. nastavlja:

«U z g a j a č i d o m a č i h g o n i č a se naročito upozoravaju, da se psi naših autohtonih pasmina goniča, koji još nikad nisu bili nikada ocjenjeni i nemaju nikakva dokumenta – mogu ocijeniti j o š s a m o d o k o n c a o v e g o d i n e.
kinološki savez FNRJ zaključio je na plenumu 1957. godine u Beogradu da iza 31.12.1958. ne izdaje dokumenta niti jednom domaćem goniču koji nema poznate i upisane roditelje u knjige kinoloških organizacija.. U svim našim brdskim i primorskim krajevima imade još dosta vrlo lijepih goniča domaćih pasmina (istrijanaca, posavaca, itd.)koji potječu iz starih i dobrih uzgoja, a lovci s njima zadovoljni u lovu. Lovačke organizacije u tim krajevima, moraju za takove pse odmah organizirati smotre i povezati se s upravom KUH-a radi dolaska suca….»
- U potpisu, Ratimir Orban

Zanimljivo je ovdje da se spominju «bundaši» izraz koji se koristio za čupave, oštrodlake pse ali i za hrvatskog ovčara (stari seljani i čobani znali su pripovijedati za određene hrvatske ovčare da su išli goniti i divlje svinje te da su u tome bili vrlo temeljiti).
Kako se u pisanjima drugih autora iz tog doba a i kasnije, spominju i druge pasmine pasa u našoj sredini, «sukerine» bi se moglo odnositi na hrtolike goniče i same hrtove, koji su našoj javnosti tada bili nepoznati, a izraz se koristi kao pogrdna riječ za manje vrijednog psa.
Ovdje se govori i o zabrani lovom psima koji nemaju poznate pretke i nisu uvedeni u registar, a kako tadašnji hrtovi nisu bili pasmina, polako su propadali u zaborav. Ne samo stari hrt već i istarski i ostali nestandardizirani psi.

O hrtovima na području Istre govoreno je i u Zborniku radova Znanstvenog društva za povijest zdravstvene kulture u Rijeci, sa sastanka održanom u Poreču 1976. godine, Mr. vet. Ratimir Orban autor je tog pisanja o izumrlim i današnjim pasminama pasa istre, a samim time i istarskog hrta.
Dio rada koji govori o istarskom hrtu; «IZUMRLE I DANAŠNJE PASMINE PASA U ISTRI»
Istarski hrtoliki gonič
«Ta je pasmina poznata kao "istarski hrt", ali samo u stranoj literaturi, dok kod nas nije bila dosada uopće nigdje spomenuta. Prvi podatak o tome psu pronašli smo u radnji prof. dr Kellera iz Švicarske (iz 1902), koji je bio mišljenja, da taj pas potječe od čaglja, jer oba imaju isti oblik četvrtog predkutnjaka u gornjoj čeljusti, a što se razlikuje od istog zuba kod ostalih pasa i vuka. Sličnih pasa iz iste pasminske grupe "sredozemni hrtoliki goniči" ima Grčka (otoci Kreta i Rodos), Italija, Francuska, Španjolska (naročito balearsko otočje), Portugal, te cijela sjeverna Afrika.
Psi takvog oblika poznati su još u starom Egiptu (egipatski hrt), pa se zato cijela grupa tih pasa naziva još i "faraonski psi". Ako usporedimo takve pse s fresaka i kipova iz grobnica faraona, starih oko 3000 godina p.n.e., s današnjim psima te grupe u Sredozemlju, vidimo da je ta pasmina ostala neizmijenjena preko 5000 godina.
Sličnih pasa (hrtova) bilo je još do početka ovog stoljeća u Bosni (prema podacima Laske 1896). I istarski i bosanski hrtovi bili su psi visine oko 60 cm, tipične brakoidno - hrtolike glave sa stojećim dosta velikim ušima (znak da potječu iz južnih dijelova zemlje - Afrike), snažnog ali vrlo vitkog tijela, te s duljim repom koji često nose zavrnutim iznad leđa.
Osnovna boja im je crveno-žuta, s dosta bijelih oznaka, a ima i bijelih pasa sa crvenim ili narančastim oznakama (skoro istih kao i naš današnji istarski gonič). Glavna razlika između pasa hrtova (koji love isključivo »na vid«, dakle okom) i ovih hrtolikih goniča je ta da ti psi trag divljači drže "nosom", dakle trag slijede njuhom. To je glavni dokaz da su bliži goničima nego hrtovima.»

NASTANAK STAROG HRTA

Prema pisanju Milivoja Uroševića, knjiga Naši goniči, (Beograd, 2002.) gdje u dijelu o postanku goniča piše slijedeće:
«Kako navodi dr. Dragiša Pavlović (1950.) iz naše povijesti i narodnih pjesama vidljivo je da se do vremena despota Stefana Lazarevića u Srbiji lovilo sokolovima i hrtovima, a od 15. stoljeća spominju se i zečari – zagari. Čini se da su goniči (zagari) postali omiljeni u Srbiji tek poslije Kosovske bitke.
Ne postoji mehanizam kojim bi se utvrdilo točno podrijetlo naših (misli se na srpske goniče op.a.) odnosno da li su oni potomci zečara Ilira, Kelta, starih Grka ili nekih drugih, ali da njihovi prapreci potječu s tih terena – tu nema nikakve dileme.»

Postoji mogućnost da su preci današnjeg starog hrta i prije doseljenja naših naroda na područje današnje Hrvatske te Bosne i Hercegovine bili kod naroda i plemena koja smo mi ovdje zatekli i da se dalje samostalno razvijao.

Isto tako postoji mogućnost da su ga Kelti prilikom svojih migracija naselili u naše krajeve koje je oduvijek bilo bogato šumom, ravnicom i divljači.

Trenutno mi se po glavi vrti i mogućnost da je stari hrt nastao spontano od naših goniča s time da je istarac kratke dlake i kratkodlaki posavac imali najviše utjecaja na njegov razvoj.

Moguće je i da je stari hrt nastao, od starijeg po svemu sudeći, brata – istarskog hrta koji je migracijama lovaca stizao u naše krajeve ili križajući se s našim kujama koje su dolazile u Istru u lovišta. Ili je istarski hrt ustvari isti hrt o kojem sada pišem, ili su vrlo srodni.

Sve je to moguće kao i to da je nastao križanjem naših goniča s najezdama hrtova stranih vojski i naroda, pa nije ništa isključeno!

Po svemu sudeći, stari hrt je stara pasmina i novije migracije naroda i ratovi nam ga nisu donijele ali su utjecale na njegovo smanjenje populacije, odnoseći ga izvan domovine. A kad se nešto odnosi, onda se odnose prave reprezentativne stvari.
Najveća greška je nastala kad je stari hrt kao i istarski hrt, činovničkom odlukom prestao postojati («bundaši» i «sukerine») ³ pa još na sve to i odluka o zabrani držanja i vođenja u lov ne čistokrvnih pasa, potom rajonizacija lovišta, neupisivanje istih pasa u privremeni registar, . . .

³Bundaš i sukerina su izrazi koji označuju nečistog psa, mada se bundaš znade koristiti i za hrvatske ovčare a sukerina je tuđica. Sukerina se kod nas zna upotrijebiti i za rasnog psa koji je lošeg izgleda i posprdnog je karaktera, odnosno, moglo se koristiti i za hrta kao goniča nečiste krvi

Velika sličnost našeg hrta s našim goničima unosit će još puno vremena nedorečenost u puno stvari pa i u sami postanak, razvoj pasmine a na kraju i domicilnost.
Ne sumnjam da je za nastanak tog psa najzaslužniji hrvatski puk koji je nastanjivao Hrvatsku (u povijesti je Hrvatska imala sasvim druge granice, današnja Hrvatska je može se reći jezgra povijesne Hrvatske) te kao konstitutivni narod i sadašnju Bosnu i Hercegovinu, samim time što mi imamo goniče koji pokazuju sklonost hrtolikosti dok barak kao BIH pasmina to nema, s obzirom na sve sličnosti s našim goničima, mogli bi reći da je to stara pasmina pasa smisaono uzgojena za lakši lov od hrvatskog seljaka te se na prostorima sadašnje BIH (Posavina - nastanjena hrvatskim pukom) najduže izvorno zadržao zbog fleksibilnosti zakonodavstva i raskoši lovišta. U Hrvatskoj je vjerojatno stopljen s našim goničima, mada ga ima i u starom obliku, donekle izmijenjen.

Gubitkom Banovina u BIH, gubi se i smisao uzgajanja ovog hrta i on polako nestaje. Zadržao se u formi naših hrtolikih goniča te u ruralnim sredinama manje podložnim civilizacijskim promjenama.

PORIJEKLO HRTOVA

A sad malo o porijeklu našega Starog hrta

Obično se misli da je stari hrt stara pasmina pasa zaostala iz keltskih vremena ili nastala na neki drugi način. Mogućnosti je puno a jedna od njih je da je nastao, mada ne izravno od istarskih goniča koji su se u to vrijeme uzgajali i u Bosni, današnjoj Bosni i Hercegovini.
Povijesnih opisa starog hrta u Bosni zasad nema ili nisu pronađeni, ali ima znakova da je isti uzgojen uskom selekcijom od istarskih i posavskih goniča, koji su skloni hrtolikosti.

U djelu «DOKAZI O PODRIJETLU ISTARSKOG KRATKODLAKOG, ISTARSKOG OŠTRODLAKOG I POSAVSKOG GONIČA IZ HRVATSKE» Borisa Špoljarića čitam:


«Zapise o postojanju lovačkih pasa na Balkanu nalazimo vrlo rano. Xenophon (430.-354.g. prije Krista) u svojoj knjizi „De Venatione“ (oko 400.g. prije Krista) opisuje dvije pasmine goniča i to Kastorove goniče (Canis Castorius) i „lisičare“ (Canis Vulpinus). Prvi tip goniča Xenofont opisuje kao pse koji love na njuh, a uši su im preklopljene (vjerojatno je riječ o brakoidnom tipu goniča - op.a.), dok „lisičare“ smatra da su križanci između Kastorovog goniča i lisica, a opisuje ih kao pse izdužene gubice sa zašiljenim ušima. Autor, nadalje navodi da ove dvije pasmine po boji ne smiju biti jednobojne (crveni, crni ili bijeli), jer to nije znak „plemenitosti“, već da im boja mora biti crvena sa bijelim oznakama ili bijela sa crvenim oznakama (to su boje koje su tipične kod istarskih goniča - op.a.).»

«Iz 1404. g. potječe „Hrvojev misal“ koji je jedna od prvih knjiga pisanih glagoljicom (starohrvatskim pismom). U navedenom misalu je minijatura od nepoznatog autora koja prikazuje srednjevjekovnog lovca na konju sa sokolom u ruci i psom ispod konja (M. Pantelić 1970.g.). Iako je prilikom restauracije misala došlo da određene nepreciznosti tako da je pas izgubio određena tipična pasminska obilježja, ipak bi se moglo na osnovu proporcija tijela, oblika glave, položaja ušiju, te boji (bijela sa smeđkasto narančastim oznakama) reći da se radi o brakoidnom tipu psa odnosno da je riječ o istarskom kratkodlakom goniču (prof. dr. M. Bauer 1994.g.). Nadalje ovo jasno ukazuje i na činjenicu da su se istarski goniči već tada uzgajali ne samo u Hrvatskoj već i u današnjoj Bosni i Hercegovini.»

«U Istarskom mjestu Beram, u crkvi Sv. Marija na Skrilanah na sjevernom zidu naslikana je slika „Poklonstvo kraljeva“ (mr. R. Orban 1976.g.) koju je naslikao majstor Vincent iz Kastva 1474. Na donjem središnjem dijelu slike naslikan je vodič pasa. Hrvatska povijesna literatura ga naziva „psar“, a poznati su na dvorovima hrvatskih velikaša već od 1070.g. (Rački 1877.g.), kako na povodniku drži četiri psa svijetložute boje, s uspravnim šiljatim ušima. Može se s velikom sigurnošću pretpostaviti da je to izumrli istarski hrtoliki gonič. Takav isti hrtoliki gonič naslikan je još i desno, a s njegove desne strane vidi se jedan lovački pas svjetlo smeđe boje s preklopljenim ušima, a to je vjerojatno današnji posavski gonič, dok je lijevo od hrtolikog goniča također lovački pas bijele boje s preklopljenim ušima što nedvojbeno potvrđuje da se radi o istarskom kratkodlakom goniču. Po slici lovački psi sa preklopljenim ušima su snažnije građe tijela (brakoidni tip psa) za razliku od hrtolikih goniča koji su izduženijeg tijela i lakše građe stršećih ušiju (graoidni tip psa). U vrijeme kada je naslikana slika, 15 st. Beram je bio u rukama Habsburgovaca (car Fridrich III, 1453.-1494.g.), odnosno u sastavu Pazinske grofovije. Pučanstvo, beramski poglavari i beramski kler govori tada hrvatski (čakavštinom), a sa zemaljskim gospodarima razgovara se njemački.

Istarske freske (14.-16.st.) značajne su zato sto su na njima zajedno sa religioznim motivima prikazani prizori iz svakodnevnog života s pojedinostima što govore da su slikari slikali ljude i običaje u Istri u vremenu kada su nastale.

Venecijanski majstor Vecelli Tiziana (1488-1576.g.) naslikao je 1551.g. sliku „Capitano con amorino e cane“ na kojoj je u donjem desnom uglu pas bijele boje sa narančastim oznakama na usima za kojeg bi se moglo reci da je kratkodlaki istarski gonič.
Od istog autora nalazimo i sliku iz 1562. g. „Diana e Atteone“ gdje su prikazana 4 psa od kojih su dva svjetlije gotovo bijele boje sa narančastim oznakama po glavi i tijelu. Za jednog od dva bijela psa može se reći da ima dužu - oštru dlaku pa je moguće da je riječ o istarskom kratkodlakom i oštrodlakom goniču. Ostala dva psa su tamne gotovo crne boje.»

IME HRTA

Činjenica je da se ovdje radi o hrtu starog tipa kojeg treba obnoviti i unaprijediti.
U povijesti nije imao neka posebna imena osim što ga je narod zvao «PAS ZA TRK» a kasnije «STARI HRT».
Nije ovdje riječ u ovom pisanju o hrtu iz Bosanske Posavine kao Bosansko-Hercegovačke pasmine pa da ga trebamo zvati BOSANSKIM STARIM HRTOM ili BOSANSKIM HRTOM i kako sve već ne, ovdje je riječ o psu hrvatskih krajeva Hrvatske i Bosanske Posavine, krajevima napučenim hrvatskim življem.
Prema tome, riječ je o STAROM HRTU koji ima zajedničko podrijetlo s mnogim primitivnim pasminama (hrtolikih) goniča i primitivnim hrtovima kao što ih ima i u Mađarskoj, Grčkoj i susjednim nam zemljama.

MOJE VIĐENJE

Predstavljati pasminu koja to trenutno nije, u riječi i slici, doista je teško. Naš pas spada u skupinu pasa koja se svojom opstojnošću ne može svrstati zbog svoje brojnosti u pasminu a ne možemo je svrstati ni pod drugo, jer ona jest pasmina!

Moje pisanje se oslanja na moja sjećanja i sjećanja kinologa te, podatke vezane većinom za hrta iz unutrašnjosti, a manje za hrta iz Istre i Dalmacije, iako se i oni ovdje navode i opisuju.

Stari hrt, kakvog ga poznaju naši prethodnici, a među njima je bio i moj otac (i stric ali znatno manje) koji je uz ovog psa kojeg je povremeno koristio za zabavu utrkom, uzgajao i preteče današnjih brodskih prevrtača – danas međunarodno priznate pasmine autohtonih golubova (o tome u radu o brodskom prevrtaču), sjećam se da je govorio o ovome psu kao psu koji neće nikada biti priznata pasmina kao drugi jer ga je ostalo malo a i prestiže ga trkom svaki moderniji trkaći pas pa i lov takovim psima je zabranjen (pritom je mislio najvjerojatnije na mađarskog hrta i greyhounda, jer su oni imali prolaznost kod nas, u Brodu je živjelo puno stanovnika Mađarskog podrijetla, ali da ne bi bilo zabune, pojava starog hrta i nastanjivanje mađarskog življa nije povezano međusobno).
Isto je govorio, mada nije nikad bio lovac ali družeći se s njima da se lovci njime koriste u uzgoju goniča kako bi ih «ubrzali» a time i neizravno zadržali kroz goniče.
Tako se sjećam opisa tih pasa, govorio je da su višlji od goniča i puno, puno štrkljaviji, tankih nogu ali ne kao drugi hrtovi, bili su svijetli i šareni ali većinom su bili bijeli ili žuti s raznim flekama, mada je bilo i tamnih.
Kao dijete i kao mladić, odlazio je u prisavska sela ¹ na utrke tih pasa od kojih je najveća zadržana i do danas, u Orašju pa i u druge dijelove bosanske Posavine koja gravitira Hrvatskoj (mislim da tamo tad nije bio zabranjen lov goničima, za hrtove nije nikad bilo propisano izravno propisom lovstva, pa je uslijed toga bilo više mogućnosti za lov hrtovima i nisu bili strogi nadzori u lovu, kasnije su to regulirali propisima) pa se zbog toga taj običaj zadržao do danas.
I sam se s njima utrkivao kao dijete kod nas u Brodu, na Vijušu ² pa prema Bjelišu.

SKICA BJELIŠ - VIJUŠ

¹Prisavska sela - Sela uz obalu Save Bosanske Posavine i Posavske Hrvatske; Bosanska Posavina je uski pojas u Bosni koji se proteže uz rub Save nastanjen pretežno hrvatskim pukom, teritorijalno, povijesno, kulturno i prometno vezano uz Hrvatsku
Hrvatska Posavina ili Posavska Hrvatska je znatno prostranija i proteže se lijevom i dijelom desnom obalom Save
Posavina, u užem smislu, prostor je uz Savu nizvodno Zagreba do ulijevanja Save u Dunav, kod Beograda

²Vijuš je dio starog, donjeg grada Slavonskog Broda – istok, na samom rubu grada, tada vrlo rijetko nastanjen, vrlo bogato divljači - zečevima, pernatom divljači i divljim svinjama, Vijuš danas, dio je lovište a dio rekreativni centar «Poloj» odnosno «Vijuš» po najnovijem.
Na svojoj istočnoj i sjeveroistočnoj strani graniči s Bjelišom - danas industrijska zona, tada nije bio nastanjen odnosno vrlo rijetko nastanjen, bogat s divljači prekriven oranicama, pašnjacima i niskim raslinjem i šumom

Negdje u 5. razredu osnovne škole našao sam snježno bijelu kuju s flekama po tijelu, zvali smo je Belina, za koju mi je otac rekao da je to baš takav pas. Imao sam je nedugo, a potom sam je dao jednom lovcu iz Bosanske Posavine, Derventa (živjeli smo u stanu) koji je pokazao interes za nju.
Bila je skotna i po dolasku kod mene oštenila je «šariće» među kojima je bilo mislim 2 bijela sa crnim flekama po glavi i tijelu na nju i 3 neka «strana». On ih je sve odnio, a sebi je zadržao kuju i ta dva bijela šteneta. Ne sjećam se više što je rekao da je bilo s njima, znam samo da je dolazio više puta poslije i govorio da je sve u redu s kujom i da idu u lov. Možda mene da smiri . . .
Da ne bude zabune, tada nije bilo toliko istarskih goniča kod nas (ili ih je bilo ali zanemarivo mali broj da bi se pojavljivali kao skitnice a i nema istarskih goniča sa crnim oznakama) jer se radilo o 1978-79. godini. Isto tako još je manja vjerojatnost da je dospio iz susjedne, danas druge države, Bosne i Hercegovine, tamo ih je bilo još manje.
Osim toga, štenci su bili bijeli sa crnim flekama što govori da se ne radi o posavcu niti o istarcu.

Imao sam poslije jednog mužjaka Floki, kojeg sam isto prvo udomio kod sebe a kasnije dao tetki na selo. Ubili su ga, nažalost – lovci, jer je – navodno, bio u kontaktu s lisicom (uvijek ista zanimljiva priča o bjesnoći koja se prenosi iz generacije na generaciju).